Emir Kusturica, alijas Nemanja još jedan svoj javni nastup iskoristio je kako bi pokušao oblatiti Sarajevo i sve ono što se sada događa u ovom gradu. Za razliku od stotina hiljada ljudi iz Srbije koji, hvala Bogu, pohode ovaj grad svake godine, Emir ne vidi u njemu ništa dobro.
Vidi mnoštvo Arapa, nekoliko baba i Marka Vešovića i, kao, Vešović se osjeća užasno kao Srbin u Sarajevu. Možda je Emir nekako pokušao napraviti paralelu između sebe, Bošnjaka u Srbiji, i Marka, Srbina u Sarajevu, ali tu je itekako velika razlika.
Marko ne mora glumiti Bošnjaka da bi ovdašnjoj javnosti bio prihvatljiv. Naš Vešović jednostavno je ono što jeste, sa svim vrlinama i manama, iznosi stavove koji se nekome svide ili ne, a nije baš da je tako i kod Emira. Nije Marko postao Mujo da bi se nekome dodvorio, nego je Emir pokušao biti Nemanja, pa bi tu tema trebala biti zatvorena.
Emir, vrsni umjetnik i nadnaravna budala, ponovo je bulaznio o Osmanlijama i Austrougarima, a pokušao je i slikovito opisati dvije sarajevske ulice i maglu. I da su dvije i da je samo pola ulice, jasno je da Sarajevo Emira boli. Jasno je da mu je ovaj grad vječita inspiracija i da iz svoje tragedije oko identiteta pokušava crpiti energiju za neka buduća ostvarenja.
On je kao čovjek manjina, jer nije lako ne znati ni ko si, ni šta si, ni odakle si, a pokušavati stalno objasniti da si neko drugi, drugačiji i da nisi odnekud.
Ponovo će se javiti Emir, koji bi želio da jednom bude Nemanja (a neće nikada), ponovo će udariti po Sarajevu, Bosni, po svojim ljudima, ali nema brige, ponovo će to tek biti samo njegov kratkotrajni bijeg iz bijedne stvarnosti u koju je sam sebe gurnuo. Ali opet će se vratiti tamo gdje treba. Sam sebi, a tu tek nema nikakve odgovore.
