Razgovarali smo o urađenom i onome što se planira raditi. Komšić je govorio o napretku na NATO putu i optužbama koje je trpio, a koje su se na kraju pokazale neistinitim. Govorili smo o odnosima sa Hrvatskom, ciljevima i namjerama, građanskoj BiH, međunarodnoj zajednici …
Razgovarao: Sedin Ćenan
Je li odlična ocjena vojnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na vježbi na Manjači znak da NATO ozbiljno računa na Bosnu i Hercegovinu kao svoju novu članicu?
KOMŠIĆ: Ocjenjivanje je bilo posljednja faza jedne velike vježbe. Počela je onda, sjećaju se mnogi, kada je Milorad Dodik tvrdio da je to neka virtualna vježba, pa je prijetio da će na ulice Banjaluke izvesti ljude. Naravno, niti je vježba bila virtualna niti je Dodik smio napraviti nešto takvo. Isto tako je Dodik, ali i neki političari u Sarajevu, tvrdio da je Program reformi, bez kojeg nismo htjeli formirati Vijeće ministara, neki bezvezni dokument koji ništa ne znači.
U Sarajevu su neki raznim akrobacijama pokušavali dokazati da to i nije ANP, Nacionalni godišnji plan za reforme na putu ka članstvu, nego beznačajan dokument. Onda je došla vježba – koja se ne bi mogla održati da nije bilo dok dokumenta.
Jer mi smo Programom reformi, ANP-om u suštini, prešli na novi nivo saradnje s NATO-om, a ova vježba bila je jedan od pravaca te saradnje. Pored toga, naš ministar odbrane, Sifet Podžić, učestvovao je na Samitu NATO-a ove godine u Madridu. Na tom samitu su bile sve članice NATO-a i jedina Bosna i Hercegovina koja to, u ovom trenutku nije. To pokazuje koliko NATO ima povjerenja u Bosnu i Hercegovinu u strateškom smislu.
Odlična ocjena našem mješovitom borbenom bataljonu pokazuje koliko NATO ima povjerenja u naše Oružane snage u vojnom, operativnom smislu. Ova ocjena, proces koji je do nje doveo, u meni zaista izaziva ponos. Jer po prvi put imamo blizu hiljadu svojih vojnika koji su spremni u bilo kojem trenutku pridružiti se jedinicama NATO-a i ravnopravno s njima djelovati. A ne smijemo zaboraviti da su to naši vojnici, oficiri i ljudi u Ministarstvu odbrane postigli uprkos sistemskom urušavanju Oružanih snaga. HDZ-ova ministrica i mnogo drugih državnih službenika koji rade protiv države sve su učinili ne samo da unazade Oružane snage nego da ih zgade i samim vojnicima. Otežavala se nabavka hrane, vojnicima su davali loše čizme, Dodik je sijao razdor među vojnicima srpske nacionalnosti. I sve to su Oružane snage ne samo preživjele nego iz toga izašle još jače.
Dakle, ovo, po meni, jeste poruka NATO-a da računa na Bosnu i Hercegovinu. Ali to je drugi dio poruke, jer je prvi bio kada su nas pozvali na svoj Samit kao da već jesmo punopravna članica ovog vojnog saveza.
Izašli ste s velikom političkom temom, jasno ste rekli da ste za građansku državu. Nije teško prepoznati neprijatelje te političke ideje. Ali ko su prijatelji, i Vama i Vašoj koaliciji, s kim ćete graditi građansku državu?
KOMŠIĆ: Nisam ja sada izašao s tom temom. Ja tu temu živim i pričam otkako sam u politici, jer je građanska država Bosna i Hercegovina moja temeljna ideologija, moj politički san, na kraju krajeva. Za nju sam se borio i kao vojnik i kao načelnik i kao ambasador i kao član Predsjedništva.
Za građansku državu bori se i moja prva stranka, SDP, kada je jedinstveno stala dva puta iza moje kandidature. Jer moje kandidature i pobjede su značile da, nasuprot tvrdnjama nacionalista i separatista, ljudi ne žele glasati samo za „svoje“, da ljudima stoji do vrijednosti, do ideala. Na kraju krajeva, moje pobjede su bile i poruka da nikada nećemo pristati na logiku po kojoj su „pravi“ Hrvati samo oni koji su u HDZ-u, pa čak i samo u jednom, hercegovačkom dijelu HDZ-u.
I protekle četiri godine nisu bile ništa drugo nego borba za građansku Bosnu i Hercegovinu. Ni ja ni Demokratska fronta nismo podlegli pritiscima da se ulazi u neke budžetske kantonalne koalicije, nego smo se fokusirali na državni nivo. Postavili smo uslove, partneri su ih morali ispoštovati: nema vlasti bez ANP-a – put u NATO je naše najvažnije, generacijsko pitanje.
Žestoko smo se suprotstavili svim pokušajima da se izmjenama Izbornog zakona ne samo zacementira diskriminacija nego čak i produbi. Trpili smo i na tom frontu ružne, često zlonamjerne napade, optuživalo nas se da smo nečiji priljepci i slično – a mi smo samo zapravo branili osnovne principe demokratije i građanske države. Nismo dopustili da se dejtonski sistem neravnopravnosti dodatno zabetonira. Uspjeli smo dakle i u tome.
Odbili smo nekoliko napada Milorada Dodika na ustavni poredak zemlje. Taj čovjek na kraju bježi iz Sarajeva. Došao je u Predsjedništvo države, uglavnom pravio cirkus od Narodne skupštine entiteta, pa na kraju i tamo izgubio polugu, dvotrećinsku većinu.
Ali sva ta odbijanja napada nisu više dovoljna. Mi moramo nešto praviti, graditi, ostaviti nešto iza sebe. Ne želimo biti zapamćeni samo kao ljudi koji su odbranili zemlju od napada. Sada mi napadamo, govorim to ponovo, jer sam to rekao i na početku kampanje. Napadamo svim demokratskim sredstvima – hoćemo građansku Bosnu i Hercegovinu. Inicijativa „Milion ljudi za građansku Bosnu i Hercegovinu“ prvi je korak u toj ofanzivi. Dokazat ćemo i strancima i domaćim skepticima da je većina građana za normalnu državu, da ljudi žele biti jednaki, slobodni, dostojanstveni. Niko neće biti manje Srbin, Hrvat, Bošnjak, katolik, musliman, Jevrej, ateista… ako svi kao pojedinci imamo jednaka prava i slobode.
Vidite, naprimjer, šta se dešavalo na utakmicama fudbalskih reprezentacija Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Pa ni sarajevski derbi ne može zabilježiti tako lijepe, bratske odnose. A to su dvije zemlje koje su prije tridesetak godina bile formalno u ratu. Šta se promijenilo? Promijenila se politička kultura. Crna Gora je građanska država, iako je etnički šarena kao i Bosna i Hercegovina. Upravo kao takva i smeta Beogradu, ali sam siguran da će građanska Crna Gora preživjeti ove udare „srpskog sveta“.
Republika Hrvatska otvoreno i agresivno nastoji promijeniti političke odnose, pa i ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Može li se ta destruktivna politika zaustaviti pobjedom probosanskih snaga na izborima ili će poslije izbora uslijediti drugi oblici udara iz Hrvatske?
KOMŠIĆ: Ta agresija je odraz jednog političkog očaja. Jake zemlje, koje mogu utjecati na odnose u drugim zemljama, nikada ne nastupaju agresivno, uvredljivo i ponižavajuće, kao što to Hrvatska, predvođena Plenkovićem i Milanovićem, čini prema Bosni i Hercegovini. Reći ću to opet, Milanovićeva priča o Bošnjacima, koje kao i Dodik svodi na muslimane, nije ništa drugo do vulgarni fašizam.
Takva ideologija, nažalost, pije vode i u većim evropskim zemljama od Hrvatske, pa tako Milanović samo pokušava da uskoči u taj desničarski voz. I u pogledu imidža to mu dobro ide. U pogledu rezultata – nanosi štetu samo Hrvatskoj i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Plenković je, s druge strane, tiši, umjereniji, kulturniji – ali i opasniji. To su ljudi koji sjede s drugim državnicima iz zemalja članica Evropske unije, guraju određene priče. Možda nisu, uprkos silnim sredstvima, od diplomatije do lobiranja, napravili ništa, ali sigurno jesu nas spriječili da napravimo nešto. To je ona odbrana o kojoj sam govorio: mi smo pod napadima, iscrpljuju nas, ne dopuštaju nam da nešto izgradimo.
Ali vlast u Hrvatskoj nema destruktivan odnos prema Bosni i Hercegovini samo na nivou izjava. Pa oni neće da ratificiraju sporazum Tuđmana i Izetbegovića o granici. Šta govorite susjedima ako ne želite utvrditi granicu? Ili da ih ne poštujete ili da imate neki problem s tom granicom ili je mislite mijenjati u svoju korist. Hrvatska na granici s Bosnom i Hercegovinom uporno pokušava graditi odlagalište nuklearnog otpada, crpi hidropotencijal Buškog jezera, bez ikakve kompenzacije, osporava izlaz Bosne i Hercegovine na more. Znate ko je jedini od susjednih zemalja potpisao sporazum o granici s Bosnom i Hercegovinom? Samo Crna Gora. Hrvatska i Srbija imaju problem s granicom, jer imaju problem s Bosnom i Hercegovinom, te nisu odustale od secesije dijelova naše zemlje.
Pored toga, Hrvatska je učinila sve da oteža život Hrvatima u Bosni i Hercegovini, jer im nikada nije dopustila da se politički i u svakom drugom pogledu afirmišu u svojoj domovini. Državljanima Hrvatske u BiH data su sva prava kao i onima koji žive u Hrvatskoj. Time su samo poticali Hrvate da iseljavaju, što je buknulo nakon otvaranja tržišta rada Evropske unije. Hrvatska i Srbija tretiraju Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini kao političke instrumente za svoje male kolonijalne politike. I Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini su najveće žrtve takvih politika.
Otuda i ovolika panika, vrijeđanje, histerija oko Izbornog zakona. Jer delegati u domovima naroda znače stvarnu političku moć. Ko kontrolira federalne domove naroda, taj kontrolira skoro sve političke procese, od evropskih integracija do kladionica. Hrvatsku političku elitu, Milanovića i Plenkovića, ne zanimaju Hrvati u BiH – zanima ih politička moć!
Pobjeda probosanskih snaga na izborima može staviti tačku na tu politiku. Biće, naravno, novih vrijeđanja, sapuna i parfema, ali će na kraju Hrvatska, s ovom ili drugom vladajućom garniturom, morati prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu, suverenu susjednu državu.
Neki kritičari u Sarajevu Vas, što direktno, što indirektno, optužuju da narušavate odnose sa strancima, prije svega sa Sjedinjenim Državama. Da li su odnosi narušeni?
KOMŠIĆ: Pazite, mene su neki optuživali i za narušavanje odnosa s Ruskom Federacijom kada smo kolega Šefik Džaferović i ja odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, jer nije pokazao minimum poštovanja prema državi u koju je došao, prema našoj državi. I šta se desilo? Je li nam Rusija zavrnula plin? Nije. Je li destruktivno djelovala? Jeste, ali to je radila i prije našeg čina. Da nije takvu politiku vodila, ne bi se Lavrov bez zastave Bosne i Hercegovine sastajao s Čovićem i Dodikom.
Sada se neki od tih koji su mene optuživali za narušavanje odnosa s Rusijom utrkuju u verbalnim osudama ruske agresije na Ukrajinu. Misle da narod to zaboravlja. Ja mislim da ne zaboravlja. Mnogi političari u Bosni i Hercegovini potcjenjuju narod.
Dakle, suprotstavit ću se svakom zvaničniku, koji radi na štetu Bosne i Hercegovine. Meni se ovdje spočitava što sam bio oštar prema tom nekom srednjem rangu zapadnih diplomata koji nam nude rješenja gora od dejtonskih i vašingtonskih. Pa šta treba, da im kažem „Svaka čast, kako se mi nismo toga prije sjetili“? Jesam, suprotstavio sam se rješenjima koja će nas vratiti dvadeset godina unazad. Nude nam, dakle, novu dozu „lijeka“ koji nam nije pomogao.
Na konstitutivnost se moralo pristati uslijed činjenja etničkog čišćenja i genocida, to je ustanovio Evropski sud za ljudska prava. Dakle, ovo uređenje je iznuđeno genocidom. I sada trebamo pristati na jačanje tog sistema? Pa da su Ukrajincima prije par sedmica ponudili konstitutivnost, legitimno predstavljanje, neku RS na istoku, to bi bila pobjeda Rusije. Srećom, Ukrajinci nisu posustali. Ali su imali i pomoć o kojoj smo mi u agresiji mogli samo sanjati.
I šta se, eto, desilo nakon našeg odbijanja da pognemo ? Sjedinjene Američke Države su uvrstile Bosnu i Hercegovinu u veliki paket vojne pomoći evropskim zemljama koje su izložene ruskoj agresiji i utjecaju. Američki Kongres je usvojio jedan veoma važan zakon, koji naša javnost još uvijek nije ozbiljno shvatila. Za narušavanje mira i stabilnosti Bosne i Hercegovine Sjedinjene Države odsada mogu sankcionirati ne samo bosanske subjekte nego i druge. Dakle, taj mehanizam američkog zalaganja za stabilnost države je proširen, ojačan.
Odnosi, dakle, nisu narušeni, nego baš naprotiv. Ne mogu se decenijama građeni partnerski odnosi narušiti na jednoj tački, u kojoj smo, na kraju krajeva, u pravu. Partneri nas poštuju vas onoliko koliko ste spremni izložiti se, stati iza svojih uvjerenja, boriti se za svoju državu.
Šta građanska država znači na ekonomskom i društvenom planu? Hoće li politička jednakost otvoriti put ekonomskoj, ili se, kako stranci i neki domaći političari govore, prvo treba okrenuti ekonomiji?
KOMŠIĆ: Građanska država stoji nasuprot ovom prevaziđenom, sovjetskom konceptu „konstitutivnosti naroda“. Bosna i Hercegovina treba biti zemlja jednakih građana, sa svim njihovim individualnim ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
Samo takva jednakost može dovesti do potpune demokracije u kojoj građani uživaju jednaka prava. Samo tako ćemo imati zemlju najsposobnijih, a ne, kao sada, zemlju etnički podobnih ljudi. Samo u tako uređenoj državi, imat ćemo mogućnost da suzbijemo svaki oblik korupcije, koji svoj korijen ima u tom principu konstitutivnosti.
Korupcija, kriminal, nepotizam – to je, između ostalog, naslijeđe konstitutivnosti. Jer u tom sistemu ne traže se kvalitetni, nego podobni; ne traže se najbolji, nego privilegirane političke stranke popunjavaju neke etničke kvote,pišu Vijesti
Nema ekonomske jednakosti bez političke jednakosti. Nekada je smiješno slušati kako se govori da će ekonomski razvoj riješiti političke probleme. Pa upravo su Sjedinjene Države najbolji dokaz da samo slobodni i jednaki pojedinci, u demokratskom okviru, mogu da se razvijaju i lično i poslovno. Američkog poduzetničkog duha nema bez duha i slova američkog ustava.
Pored toga, građanski princip podrazumijeva ukidanje nekoliko mehanizama blokada s kojima smo danas suočeni. Domovi naroda, komisije, neujednačene ovlasti, preklapajuće ovlasti – sve to koči poslovni svijet, obeshrabruje poduzetnike, narušava povjerenje, koje je ključno u zdravoj ekonomiji.
