„Primjer grada Mostara u Bosni i Hercegovini pokazuje koliko mirovni rad Zapada može biti uspješan – ali i kako svojom nedosljednošću lakomisleno stavlja na kocku mirovne dividende. Vašington i Brisel bi trebalo da se vrate svojoj politici odvraćanja iz kasnih 1990-ih, inače bi nacionalistički piromani mogli ponovo raspaliti rastuću krizu u Bosni i na Kosovu”, piše Aleksander Rotert u svom komentaru objavljenom u berlinskom dnevniku Tagescajtung.
Napominje kako je 9. novembra obilježena 30. godišnjica uništenja starog mosta, srušenog u Mostaru nakon višemjesečnog hrvatskog granatiranja. „Ono što se dogodilo tokom devetomjesečne hrvatske opsade muslimanskog starog grada, jedno je od najmračnijih poglavlja jugoslovenskih ratova.”
Autor teksta piše da je EU u ljeto 1994, „kako bi zacijelila ratne rane, povjerila bivšem gradonačelniku Bremena Hansu Košniku obnovu i ponovno ujedinjenje Mostara. Košnik se borio protiv otpora hrvatske strane i znao je da je pomirenje dug proces. Zato se koncentrisao na dvije tačke: rekonstrukciju i slobodu kretanja. Košnikova odluka da stvori veću, multietničku “centralnu zonu” u srcu Mostara je relativizovana, zbog čega je rano podnio ostavku – 1996. godine.”
Autor naglašava da je administracija EU povučena, a „Mostar prepušten sam sebi”. Dodaje da je „ovaj kolaps zaustavio proces ujedinjenja i učvrstio podjelu sve dok četvrti visoki predstavnik međunarodne zajednice, Pedi Ešdaun, ponovo nije poveo računa o ovom pitanju 2002. godine.”
Ali, nastavlja dalje Rotert, „sada su Bošnjaci bili protiv ujedinjenja”. No, Ešdaun je, navodi, izvršio ogroman pritisak na Bošnjake i iskoristio svoja „bonska ovlašćenja“ da naredi stupanje na snagu novog statuta.
Rotert piše da se prvobitno slomljeni bošnjački otpor ponovo reformisao nakon što je Ešdaun odlučio da poslije 18 mjeseci prijevremeno povuče grupu stručnjaka zaduženih za ujedinjenje gradskih opština sa hrvatskom i bošnjačkom većinom. „‘Mostar je 90 odsto ujedinjen‘, a ‚preostale detalje‘ će dovršiti političari‘, rekao je tada Ešdaun”, piše njemačkin stručnjak za Balkan navodeći da se „dogodilo suprotno jer je proces ujedinjenja zamrznut”.
Ističe da su nakon toga „nacionalistički političari, koji su izgubili veliki dio svoje moći tokom Ešdaunovog mandata, dobili vjetar u leđa”.
„A to se odvijalo ovako”, piše Rotert: „U drugom dijelu BiH, Republici Srpskoj (RS) u kojoj dominiraju Srbi, ultranacionalista Milorad Dodik izabran je za predsjednika 2006. godine agresivnom kampanjom za otcjepljenje RS-a”. „Umjesto da ozbiljno shvate ovaj signal upozorenja, međunarodni predstavnici i posmatrači govorili su o tzv. ‚sopstvenoj odgovornosti‘, koju bosanski političari treba da preuzmu. Jer ‘bonska ovlašćenja‘, kako su navodili, “ometaju demokratski razvoj”.
Autor ističe da je kao odgovor na ovaj poguban stav, „Dodik pojačao napade na međunarodnu zajednicu i bosansku državu”. „Podsticao je hrvatske nacionaliste da slijede njegov primjer, što su ovi i učinili. Hrvatski lider Dragan Čović, trenutno glavni Dodikov saveznik, počeo je da propagira stari ratni cilj – stvaranje hrvatskog dijela države.”
„Međunarodna zajednica je svojevremeno uložila značajne napore da integriše Hrvate u entitet Federaciju (BiH) i da demontira paralelne političke strukture, što je funkcionisalo sve dok Dodik nije došao. Dodik je „lese-fer” politikom međunarodne zajednice ne samo paralizovao državu, već ju je odveo u ponor”, piše Rotert. „Njega podržava moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čiji režim na unutrašnjem planu slijedi politiku „srpskog sveta”, koja ima za cilj ujedinjenje Srbije sa Srbima naseljenim područjima Bosne i Kosova. To ne treba da čudi, jer on nastavlja politiku svog bivšeg šefa i prethodnika Slobodana Miloševića.”
Autor ističe da je sadašnji visoki predstavnik Kristijan Šmit „konačno shvatio kakvu opasnost predstavlja Dodik – ali samo zato što ga je Dodik ovog ljeta oštro retorički napao”. Dodaje da „sve dok Zapad ne prizna da je sve ovo na Zapadnom Balkanu povezano i da se ne može posmatrati izolovano, ovaj region u ‚predvorju‘ EU nikada neće naći mir”.
„Tekuća kriza u Bosni i agresivne srpske akcije na Kosovu su dvije strane iste medalje, koje takođe idu u korist Putinu. Sve dok se na Beograd gleda kao na ‚faktor stabilnosti‘, Balkan se neće smiriti” , piše Rotert u Tagescajtungu.
Takođe kaže da će „Šmit 9. januara konačno imati priliku da svoj najavljeni oštriji kurs prema Dodiku sprovede u djelo – jer će tada, kao i svake godine, Dodik održati svoju nelegalnu i protivustavnu vojnu paradu na dan osnivanja Republike Srpske. Posljednjih godina to se dešavalo u prisustvu članova Vlade iz Beograda, ruskih diplomata, Putinove bajkerske bande „Noćni vukovi” i ratnih zločinaca koji su pravosnažno osuđeni od strane tribunala UN”.
Aleksandar Rotert je politikolog. Bio je uključen u implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma kao specijalni savjetnik u štabu visokog predstavnika i kao zamjenik povjerenika za ponovno ujedinjenje Mostara za vrijeme administracije Pedija Ešdauna, prenosi DW.
