Uvođenje ljetnog računanja vremena prvi je spomenuo američki političar Benjamin Franklin 1784., koji je smatrao kako se pomicanjem sata može bolje iskoristiti sunčano ljetno razdoblje.
Pristaša te ideje bio je i britanski graditelj William Willett, koji je 1907. izdao pamflet ‘Uzaludno traćenje dnevne svjetlosti’ u kojem je predlagao pomicanje sata za 80 minuta unaprijed u aprilu, čime bi se uštedjelo na troškovima električne energije i učinilo dane produktivnijima.
Willett je nekoliko puta bezuspješno pokušao progurati taj zakon u britanski Parlament, no to je pitanje postalo ponovno aktivno u Prvom svjetskom ratu. Zbog nestašice ugljena i drugih energenata trebalo je maksimalno štedjeti na električnoj energiji. Tako je Njemačka 1916. bila prva zemlja koja je uvela ljetno računanje vremena.
Tokom sljedećih nekoliko sedmica isto su napravile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija. Pomicanje sata se u isto vrijeme koristilo i na našem prostoru, odnosno na području Austro-Ugarske, u razdoblju od dvije godine, od 1916. do 1918. SAD je pak prvu promjenu napravio 1918. godine, da bi samo nekoliko godina poslije toga Amerikanci ipak odlučili prestati primjenjivati takvu izmjenu.
Oduševljenje ovim izmjenama nije dugo potrajalo, pa je Njemačka prestala koristiti ljetno računanje vremena 1919., dok su Velika Britanija, Irska i Francuska nastavili. No, Francuzi su bili jako podijeljeni oko toga, jer se posebice populaciji ruralnih krajeva to uopće nije svidjelo, dok su za ovo računanje vremena bili veliki gradovi.
Ideja se pojavila ponovno u doba naftne krize iz 1973. kada je OPEC uveo embargo, a cijene nafte skočile u nebesa i potaknule recesiju. Sezonskom vremenu prva se ‘vratila’ Francuska, 1976. Na našem tlu se ljetno računanje vremena koristilo i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, neke su savezne države SAD-a odbacile ljetno računanje vremena, prvenstveno zbog pritužbi farmera koji su tvrdili da takav ritam ne pogoduje poljoprivredi i stočarstvu. Neke države u SAD-u ni danas ne mijenjaju sat, kao niti Japan, Ekvador i države u tropskom pojasu.
U Europi sve zemlje mijenjaju sat, osim Islanda.
Do 2006. ljetno računanje vremena u SAD-u završavalo je zadnjeg vikenda u oktobru, prije Noći vještica. Tad je na Noć vještica mrak nastupao naglo ranije, pa su roditelji djeci noću zabranjivali odlazak u maškare. Što je manje djece išlo u maškare, dućani su djeci prodavali manje slatkiša, pa su 2007. prebacili mijenjanje sata na prvu nedjelju u novembru kako bi trgovine prodale više slatkiša.
Kraće spavanje donosi nešto malo stresa za naš organizam jer mu treba vremena kako bi se navikao na novi ritam spavanja i buđenja. Prema nekim istraživanjima tih sat vremena koliko kraće spavamo zaslužno je za osjećaj neispavanosti, glavobolje, srčano opterećenje pa i veći broj prometnih nesreća jer je zbog neispavanosti koncentracija slabija.
Pomicanje sata nije prirodno za ljudsko tijelo koje bio zapravo trebalo biti u skladu s prirodnim ciklusima, a ne s kazaljkama sata.
Naše tijelo ima svoj ritam i naviknuto je spavati određeni broj sati, buditi se u određeno doba itd. Ako mu se to poremeti, ono to doživljava kao stres pa mu je neophodno nekoliko dana za prilagodbu.
Broj ljudi koji zbog srčanog udara završe na Hitnoj pomoći povećan je za oko 25 posto u danima nakon pomicanja sata na ljetno računanje vremena, a većinom se radi o ženskim pacijentima, pokazuju neka istraživanja. Oni koji znaju da pate od srčanih problema trebali bi u te dane posebno pripaziti što piju i jedu te izbjegavati veći tjelesni napor.
Ljetno računanje vremena završava 27. oktobra, piše 24sata.
