Na najveći hrišćanski praznik, rođenje sina Božjeg Isusa Hrista, kada se porodice okupljaju da u miru i slozi provedu ovaj dan, kada se sklapaju primirja među zaraćenim stranama, kada se prašta i najljućim neprijateljima, baš na taj praznik, iz Banjaluke su, umjesto poruka mira i ljubavi, otišle strašne slike policije koja provodi hapšenja, zastrašivanje i represiju nad građanima, među kojima je bilo i starijih ljudi i djece.
Koliko je samo ironije i koliko simbolike u imenima, datumima, ali i u postupcima svjetovnih i nečinjenju vjerskih vlasti tog i narednih dana.
Hapšenje Davora Dragičevića 25. decembra, na Božić – neću reći katolički, jer moje laičko mišljenje je da ako vjerujete u jednog, istog Boga različiti kalendari su najtrivijalniji mogući razlog podjela među hrišćanima – a zatim primjena sile i rastjerivanje građana koji su se okupili da pruže podršku roditeljima ubijenog Davida, pokazalo je da vlastima ništa nije sveto – ni hrišćanski praznici, ni crkvena porta, ni roditelji koji su doživjeli najveću moguću tragediju, gubitak djeteta.
Iste te vlasti, od devedesetih naovamo, potpuno su izmiješale crkveno i svjetovno, pa javne institucije danas imaju svoje slave, pravoslavni sveštenici osvještavaju infrastrukturne projekte, a vjeronauka je sastavni dio obrazovnog sistema. Ali u svim tim nametnutim manifestacijama vjere, biće da se vjera izgubila.
Tog božićnog utorka, stotine ljudi mirno je protestovalo na banjalučkom Trgu Krajine, kada ih je kordon policije odatle potjerao. Građani su se, praćeni policijom, uputili ka Sabornom hramu Hrista Spasitelja. Među njima je, sasvim izvjesno, bilo pravoslavnih vjernika, ali i ljudi drugih vjeroispovijesti, manje ili više religioznih. Pouzdano znam da je među njima bilo čak i radikalnih ateista. Pa ipak, svi oni su bez zadrške ušli u dvorište pravoslavne crkve, intuitivno tražeći zaštitu na mjestu gdje se propovijeda ljubav prema bližnjem. SABORNI. HRAM. HRISTA. SPASITELJA. Ironija je, eto, i u samom imenu hrama u centru Banjaluke, mjestu sabora, zbora, u kojem su građani potražili spas, ali ga nisu dobili. Svi skupa, i vjerni i nevjerni, naišli su na zatvorena vrata, i doslovno, i metaforički.
Ironije ima i u tome da se Hram Hrista Spasitelja u Banjaluci nalazi na mjestu gdje je nekada bila crkva Svete Trojice, sagrađena između dva svjetska rata. Prilikom njemačkog bombardovanja u aprilu 1941. godine, hram je oštećen, da bi ga zatim ustaše proglasile “ruglom grada” i naredile Srbima, Jevrejima i Romima da ga, ciglu po ciglu, u potpunosti sruše. Poslije Drugog svjetskog rata, nije bila dozvoljena obnova hrama, da bi tek početkom devedestih godina banjalučka crkvena opština dobila dozvolu za obnovu porušenog hrama.
Ni u takvoj, dakle, crkvi, koja je i sama bila žrtva progona, nema empatije, solidarnosti i milosrđa za progonjene.
Još u srednjem vijeku vjerski objekti bili su mjesto spasenja, ne samo duhovnog, već i fizičkog. Sveta mjesta pružala su sklonište onima koji su bježali pred vlastima, čak i najokorjelijim kriminalcima. I u današnje vrijeme, širom svijeta crkve pružaju utočište raznim nevoljnicima, otvaraju svoja vrata izbjeglicama, štrajkačima, beskućnicima, pa čak i psima, da siroti Božji stvorovi ne provedu hladnu noć na ulici. Mnoge su pravoslavne crkve i manastiri u nemirnim vremenima bile jedino pribježište narodu, a najviši vjerski objekat u Banjaluci, u najužem centru grada, trebalo bi, po nekoj logici stvari, da nosi i najveću odgovornost prema građanima tog grada i bude najviši moralni autoritet. Sveštenstvo ovog Hrama izabralo je da ignoriše dramatična dešavanja na vlastitom pragu.
Pa i tako nepoželjni, ljudi su se i narednih dana nastavili okupljati i paliti svijeće u dvorištvu crkve, nakon što im je zabranjen pristup drugim javnim prostorima. Imunitet koji crkva daje progonjenima nema, naravno, nikakvu pravnu težinu, ali čak i ako je samo riječ o tradiciji, običaju, policijske vlasti mogle su se uzdržati od intervencije. Ali nisu, policija je hapsila ljude ispred crkve i rastjerivala ih i iz crkvene porte.
Postupci policije su, i po vjerskim, i po svjetovnim, i po svakim drugim ljudskim mjerilima, bili brutalni i bespotrebno represivni.
Ali kako okarakterisati nečinjenje crkvenih otaca? Zašto se crkva sve ovo vrijeme nijednom nije oglasila o borbi Davidovih roditelja za istinu o ubistvu njihovog sina, o kojoj bruji bosanskohercegovačka javnost, o kojoj pišu svi svjetski mediji?
Nemušti odgovor jednog pravoslavnog sveštenika na to pitanje je da se crkva ne treba miješati u svjetovne stvari. Crkva, koja se inače miješa u sve segmente života, od rođenja do smrti, sada kada je najpotrebnija unesrećenim roditeljima – koji jesu vjernici – da im pruži duhovno vođstvo, da im pomogne da pronađu mir i utjehu, ostaje gluha i nijema. Ako crkvene vlasti već nisu osjetile potrebu do sada da reaguju, morale su to učiniti kada su građani došli pred sama vrata hrama. Morali su ponuditi riječi mudrosti okupljenim građanima, pa makar prekršili sve svoje tričave protokole i kanone. Makar prekoračili svoje “radno vrijeme”, na koje se u odbrani pozivaju, kao da je u pitanju trafika u kojoj se žvake kupuju, a ne duhovni hram. Ali propustili su priliku, ne samo da pomognu bližnjem u nevolji, već da se tim činom bar mrvu iskupe za svoje vlastite grijehe. A Srpska pravoslavna crkva je i te kako griješila, naročito u ovoj našoj sramnoj novijoj istoriji.
Roditelji Davida Dragičevića, koji nakon najteže sudbine koja može zadesiti roditelje sada trpe i progon vlasti, mučenici su našeg vremena. Jedni u njima vidi pobunjenog čovjeka, arhetipskog neprijatelja svake vlasti, prijetnju za uspostavljeni poredak. Drugi imaju pregolema očekivanja od roditelja koji su još uvijek u žalosti za djetetom izgubljenim na stravičan način i koji, u vrtlogu događaja koji su uslijedili, nisu svoj gubitak stigli ni oplakati. Razapeti između tuge koja ih razdire i uloge vođa, koju im je, u nedostatku drugih nezadovoljnih glasova, natovarila javnost, Suzana i Davor postali su medij za sav naš nakupljeni bijes i gorčinu. Oni su na sebe preuzeli grijehe svih nas i na svojim nejakim leđima ponijeli krst. Svaki njihov javni nastup mučan je kao Isusovo raspeće. Jedni od njih traže da budu vođe socijalne revolucije, da daju glas obespravljenima i dignu bunu protiv nacionalističkih, korumpiranih vlasti, pa im zamjeraju što nisu pravovjerni u ideološkom smislu. Drugi im nameću političko vođstvo i zahtijevaju od njih da budu harizmatični, promišljeni i odmjereni u nastupima, da im donesu pobjedu na izborima. Mediji od njih očekuju da im donesu čitanost, da svaki put, u ovih 280 dana, izjave nešto upečatljivo, za citat, pa im zamjeraju kad nisu elokventni i kad ne biraju riječi. Svijet želi da Pravda za Davida donese, ni manje ni više, nego pomirenje etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini. A Davor i Suzana su, kao i svi mi, samo obični ljudi, koji u svom bolu ne moraju da imaju osjećaj za mjeru, koji imaju pravo da budu grešni, nerazumni i nepromišljeni, da vrijeđaju, da prijete, da ne budu politički korektni, da nas sve skupa pošalju dovraga, sa svim našim frustracijama i očekivanjima.
Ironija je, na kraju, i u tome što ovaj tekst piše neko ko nije ni vjernik, ni ateista, čiji je odnos prema Bogu i religiji potpuno neartikulisan, ali ko je sasvim siguran da prema ljudima treba imati milosti. I jedni, i drugi, i treći, treba da prestanemo da ih mučimo i da ih pustimo da u miru oplakuju svoje dijete. Očekivanja smijemo imati samo od sebe samih i od vlasti koju smo izabrali, a zbog koje smo svi, i vjerujući i nevjerujući, izgubili vjeru u institucije.
