Oko stotinjak ljudi okupilo se ispred Bečke opere, prkoseći niskim temperaturama. Potiču iz raznih dijelova BiH a prije svega iz Sarajeva i Banjaluke. Neki od njih su rođeni u Austriji. Podršku daju i pojedine učesnici iz Srbije. Ljudi različite starosne dobi dižu ruku sa stisnutom pesnicom, koja je postala simbol borbe za ubijene žrtve: Davida Dragičevića iz Banjaluke i Dženana Memića iz Sarajeva, piše “Balkan Stories“.
“Danas se navršilo 300 dana od Davidovog ubistva. Još uvijek nema osumnjičenog”, govori Dženita Memić u megafon i dodaje: “Prošlo je i tri godine kako je ubijen moj rođak Dženan Memić. No, nakon dvije i po godine dobili smo barem presudu da nije bila automobilska nesreća, kako je policija prvo tvrdila, već ubistvo.”
Učesnici glasno i prkosno skandiraju: “Pravda! Pravda!” I Suzana Radanović opisuje svoju borbu za pronalazak ubica njenog sina. Pojašnjava kako ga je policija najprije proglasila ovisnikom o drogi i da je tek nakon pritiska javnosti započela nova istraga, koja je nedvosmisleno rezultirala zaključkom da je David ubijen. Suzana djeluje umorno i iscrpljeno od borbe. “Svaki dan dobijam pozive i malilove od ljudi koji su prošli kroz slične stvari”, kaže ona za Balkan Stories. “Već 300 dana nisam u stanju da se odmorim”. Šta je tjera da ne posustaje u borbi? “Ubijen je moj sin, šta mi drugo preostaje”. Mnogi drugi u BiH su odavno odustali od borbe za pravdu za svoje ubijene kćerke, sinove, braću i sestre. Više se ničemu ne nadaju od države, čije se vlasti smatraju korumpiranim, čiji se politički organi nalaze u nacionalističkoj samoparalizi i koju svake godine napušta na desetine hiljada ljudi. U BiH je na desetine neriješenih slučajeva ubistava.
Imam snage da se borim i zahvalna sam na tome
“Policija i vlasti ne žele ništa da poduzmu”, kaže nam jedan učesnik protesta, inače vlasnik jednog preduzeća u Beču. “Državno tužilaštvo dobije 70.000 eura od nekoga, za šta može da kupi stan i zauzvrat prekida istragu”. Pitanje je u kojoj mjeri su tačne ovakve tvrdnje. Ali da su one toliko raširene samo govori o nesposobnosti bh. vlasti – namjerne ili ne – ali i o tome koliko je neskrivena korupcija političke garniture poljuljala povjerenje u državu. “Imam snage da se borim. Ne znam odakle mi ali zahvalna sam na tome”, kaže Suzana. Dodaje i kako dobro može da razumije sve one, koji su odustali od borbe. “Imate porodice, gdje je najprije dijete ubijeno a onda otac obolio od raka. Ti ljudi se ne mogu boriti”, dodaje Davidova majka Suzana.
Moćnicima stati na žulj
Suzana pokušava da borbu za Davida nekako uskladi sa poslom i porodicom koja živi u mjestu Wiener Neustadt pored Beča. Njeno oružje je prije svega internet. Dole u Banjaluci je Suzanin bivši muž Davor glavna figura protesta.
Otkako je protiv njega proizvoljno podignut nalog za hapšenje, Davor je nestao. U jednoj video poruci članovima pokreta Pravda za Davida poručio je da je u strahu za svoj život. I to je simptomatično za Bosnu i Hercegovinu, prije svega za entitet Republiku Srpsku u kojem dominiraju Srbi.
Protestni pokret sa Davorom na čelu je stao na žulj moćnicima u RS-u. Poslušnici partije SNSD, koja ima većinu, drže sve konce u svojim rukama, kontroliraju policiju a indirektno i većinu medija.
Pravda za Davida smatra SNSD i krugove oko njenog osnivača Milorada Dodika, odgovornim za zataškavanje Davidovog ubistva. Pretpostavljaju da ubice treba tražiti u policiji. A policija je pod komandom ministra unutrašnjih poslova RS, koji je član SNSD-a.
Policija u Banjaluci pokušava da razbije pokret Pravda za Davida. Policiji Republike Srpske nije uspjelo da pod kontrolu stavi ovaj pokret, koji stalno održava demonstracije u Banjaluci. Otkako je Davor nestao, nisu toliko brojni.
Davor je vođa
“Davor je vodeća figura protesta”, kaže Suzana. Momentalno, kada nije aktivan, ljudi su nesigurni i ne znaju šta treba da rade. Ali, kada se pojavi, opet će na hiljade njih izaći na ulicu. “Nama u Bosni”, dodaje Suzana “je potreban vođa.” Tome, što je nakon Davorovog nestanka i ona sama bila glavna figura demonstracija prije nego što se vratila u Austriju, Suzana umanjuje važnost. Možda se njena iskrena ali pogrešna skromnost bazira na tome što misli da za govornicom ne plijeni tako kao Davor. Ali ono što ima reći, ona kaže precizno i konkretno. Za velike emocionalne govore, i to se osjeća, nedostaje joj snaga. Pa ipak je ova mirna i tiha žena i sama postala velika figura u borbi protiv disfunkcionalnog bh. bića. I pored toga što joj je na prvom mjestu ubistvo njenog sina.
Ali, odavno nije samo riječ o ubistvima Davida i Dženana. Činjenica da ubice mladića do danas nisu pronađene, za desetine hiljada ljudi je simbol zakazivanja države.
“Ja sam iz Banjaluke i poznajem Davidove roditelje”, kaže nam Ana, koja se pojavila na protestima pred Bečkom operom. Ona je od početka dio pokreta Pravda za Davida, pomaže, kada ima vremena, u organizaciji i informisanju ljudi. Ne samo da je mnogim ljudima dole u Bosni dosta svega, već se i njihovi članovi porodica u dijaspori zalažu da barem nešto počne funkcionisati u Bosni.
Pokreti za pravdu razaraju nacionalistički konzens
Odavno je ova borba prevazišla etničke podjele. Ne stoje pred Bečkom operom – rame uz rame – samo bosanska Srpkinja Suzana i Bošnjakinja Dženita. I u Bosni one marširaju skupa i niko ne pita ko je koje nacionalnosti. Roditelji oba ubijena mladića podržavaju jedni druge. Korupcija i zakazivanje države nije ograničeno samo na jedan entitet.
Nikada od proglašenja države nijedan protestni pokret u BiH nije bio tako veliki i nikada se zajednički protesti nisu održavali u oba dijela zemlje: Republici Srpskoj i Federaciji. I to u zemlji u kojoj se zvanični predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata svim snagama trude da parališu jedni druge. U zemlji ne samo nacionalistički vladari u RS predstavljaju sebe jedinim predstavnicima Srba i njihove kulture u BiH, već to isti radi HDZ kada je u pitanju hrvatski i SDA kada je u pitanju bošnjački narod.
Pravda za Davida i Dženana ima potencijal da razbije nacionalistički konzens, po kojem je nakon rata BiH uređena. “Ali za to nam je potrebna pomoć EU i međunarodne zajednice”, kaže Suzana i dodaje: “Možda bi predstavnici EU trebali otići na veći granični prelaz i uvjeriti se kako svaki dan 100 do 400 ljudi napušta zemlju”.
Onako kako su se povezali protestni pokreti BiH i Srbije, sada se razmišlja kako se uvezati sa bečkim organizatorima demonstracija. Uskoro bi moglo doći do zajedničkih protesta. Pored toga se razmišlja o osnivanju udruženja, koje bi pomagalo žrtve korupcije u BiH. Jer, kako kaže Suzana: “Ne radi se samo o pravdi za Davida i Dženana. Radi se o pravdi za djecu nas svih!”
