U razgovoru za “RSE“, Steinz je nedavno ispričao kako se od mnogobrojne djece koja su kao izbjeglice bila smještena u tom kampu, posebno sjeća Elvisa. Nekoliko sati nakon priče koja je objavljena na društvenim mrežama, Bjorn i Elvis stupili su u kontakt.
Elvis Čaušević je danas odrastao čovjek, otac dvoje djece. Sa porodicom živi nadomak Sarajeva. Dok čekaju da stigne Bjorn razgovaraju o brojnim volonterima koje su tih ratnih godina upoznali u Varaždinu. Elvisova mama sjeća se skoro svih, dok se Elvis tada osmogodišnjak, jasno sjeća Bjorna i kroz osmijeh priča da je tada drugačije izgledao. Imao je, kaže, dugu kosu, a prva uspomena koju prepričava je kako ga je njemački fotograf naučio da vozi bicikl.
Na putu ka Elvisovoj kući Bjorn kaže da jednostavno želi da vidi dječaka kojeg je fotografisao nekoliko puta tih ratnih godina. Vjeruje da ih je vezao Elvisov osmijeh. Prisjeća se kako se dječak uvijek smijao.
Srdačan zagrljaj nakon 25 godina dvojice ljudi koje je zauvijek vezala jedna crno bijela fotografija. Bjorna čeka cijela Elvisova porodica. Iz izbjegličkog kampa u Varaždinu pamti ga i Elvisova sestra Elvira. Svi se prisjećaju nane koja je tada bila sa njima u izbjeglištvu. Upravo je njenu fotografiju, koja se nalazi uramljena u porodičnoj kući Čauševića, napravio Bjorn i poklonio im je prije nego što će otići iz Varaždina.
Dugo prepričavaju zajedničke doživljaje iz izbjegličkog kampa, prelistavajući sačuvane fotografije iz tog doba.
Želja i jednog i drugog je, dok se sjećanjima vraćaju 25 godina unatrag, da nikada više nijedno dijete ne bude izbjeglica – kao što je to bio Elvis.
