Piše: Kemal Kurspahić
U to vrijeme sam kao urednik Oslobođenja držao javne tribine u bosanskohercegovačkim gradovima na kojima smo promovisali ulogu nezavisnog dnevnika kao otvorene tribine demokratskog dijaloga i Grebo je bio naš poseban gost na tribinama u Narodnom pozorištu u Banjaluci i Domu mladih u njegovom Mostaru. Kad smo se kolima vraćali s jedne takve tribine u martu 1992. u Sanskom Mostu, na raskrsnici u Jezeru kod Jajca zaustavila nas je patrola crvenih beretki kao nagovještaj kako će uskoro putovanja po bosanskim drumovima postati opasna i nemoguća.
S Grebom me povezuju i sjećanja na zajedničko iskustvo buntovne studentske 1968, njegovo u Sarajevu – moje u Beogradu, i druženja i medijski angažman u Sarajevu pod opsadom i zajedničko pojavljivanje u televizijskom spotu s pjesmom Kemala Montena “Pismo prijatelju” snimljenom na stepeništu kultnoga FIS-a u ljeto 1992.
Kad ovih dana čitam sve izraze poštovanja za Grebin akademski i javni angažman jedino mi nekako neadekvatno zvuče naslovi koji sugerišu kako je, eto, i on “otišao”. Njegova intelektualna ostavština, poput ustavnog garantovanja teritorijalnog integriteta susjednih zemalja, jednako je aktuelna kao u doba kad je o tome govorio prije gotovo tri decenije.
Naime, i nakon svega što je bilo devedesetih – uključujući i međunarodno presuđeni udruženi zločinački poduhvat – susjedi nastavljaju da izražavaju “brigu” za Bosnu i Hercegovinu na način koji obnavlja zebnje od neprežaljenih velikodržavnih planova.
Predsjednica Hrvatske govori kako su “puzajuće promjene Dejtonskog ugovora dovele hrvatski narod u neravnopravan položaj” i zaključuje: “Konstitutivnost tri naroda u Bosni i Hercegovini temelj je, odnosno krov, cijelog Dejtonskog ugovora”.
Taj ugovor, međutim, govori i o jednakim pravima manjina i svih građana i presude Evropskog suda o tome suprotne su apsolutizaciji ideje konstitutivnih naroda bilo kao “temelja” ili “krova” dejtonskog sporazuma.
Istovremeno, nakon najnovijeg referisanja predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine predsjedniku Srbije u Beogradu izražena je zabrinutost što se inicijativom bošnjačke partije, Stranka demokratske akcije (SDA), o promjeni imena Republike Srpske narušava Dejtonski sporazum, ali samom predsjedniku Srbije ni odanost tom sporazumu, ni “poštovanje za suverenitet Bosne i Hercegovine” nisu smetali da učestvuje na neustavnoj proslavi godišnjice tog entiteta 9. januara.
I dok taj selektivni pristup susjeda “poštovanju Dejtona”, samo u tačkama koje učvršćuju etničke teritorijalne ili mentalne podjele, izaziva neizbježne asocijacije na kontinuitet jednog drugog sporazuma – iz Karađorđeva – održavanje i povremeno potpaljivanje napetosti do ivice konflikta prvenstveno je domaće proizvodnje.
Takva je, recimo – riječima međunarodne diplomatije: “kontraproduktivna i neodgovorna” – inicijativa bošnjačke SDA o promjeni naziva entiteta Republika Srpska. To je, predvidivo, potaklo aktiviranje vječitih prijetnji entitetskog vođe – koji sada predsjedava Predsjedništvom Bosne i Hercegovine – o “razdruženju” države i uzbunu među srpskim i ruskim pokroviteljima selektivnog poštovanja “slova Dejtonskog sporazuma”.
Specijal Radija Slobodna Evropa: Tajne Dejtona
Ironija ovog bošnjačkog osporavanja imena entiteta je u tome što ono dolazi od predsjednika SDA Bakira Izetbegovića čiji je otac Alija, prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, bio taj ko je bez ikakve parlamentarne procedure ili konsultacija u mirovnom procesu 1995. godine prihvatio da se u novom ustavu Bosni i Hercegovini oduzme a entitetu prizna naziv Republika.
Nasuprot raširenoj fami među vjernicima stranke i njenog vođe kako je na to pristao pod velikim pritiskom u Dejtonu, dokumenti i svjedočenja učesnika tog procesa, pokazuju da je on taj pristanak dao dva mjeseca prije dejtonske konferencije, 4. septembra u Ankari, a ovjerio posredstvom svog ministra spoljnih poslova na ministarskom sastanku 8. septembra u Ženevi.
Kad mu je u kasnom večernjem sastanku s američkim pregovaračima u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari predočen prvi nacrt sporazuma koji je nastao nakon njihovog sastanka s Miloševićem u vojnom kompleksu u Dobanovcima kod Beograda, Izetbegović je zapazio da se u prvom pasusu govori o “kontinuitetu entiteta poznatog kao Bosna i Hercegovina” i tražio je da se koristi pun naziv “Republika Bosna i Hercegovina”. Prigovorio je da se davanjem entitetu naziva Republika na neki način naknadno daje legitimitet njihovom proglašenju “Republike Srpske” 9. januara 1992.
“To mi je kao nacističko ime. Ako ga koristite, dozvoljavate im pobjedu. Ono sadrži naziv ‘Republika’ i to će izgledati kao da imaju svoju zemlju”, prigovarao je Izetbegović.
Američki pregovarači uvjeravali su ga kako je i Texas republika ali je pod jedinstvenim američkim uređenjem. Kasno te večeri, nakon višesatnog ubjeđivanja, Izetbegović je pristao da će se Bosna i Hercegovine sastojati od Federacije i Republike Srpske. I to, i teritorijalna podjela 51 prema 49 posto, potpisani su u Ženevi kao principi budućeg sporazuma.
Sve drugo, uključujući i zapaljivu inicijativu SDA, je četvrt vijeka zakasnjela naknadna pamet. prenosi RSE.
