A ova moja lijepa Bosna i još ljepša Hercegovina, gorskim vijencima okovana, rijekama i jezerima išarana, sve više nalikuje na ovu zatvorsku ćeliju. Još nam samo brašna dajte sa mlinova što ih Vrbas rijeka hitro tjera, da nahrane gladna usta vrijednih dobrih Bošnjana još od vajkada.
PIŠE: Haris Tufek
I mogao bih ja danima pričati i pisati o ljepotama ove naše nam jedine domovine. Ni Šantić, ni Ćopić , ni Selimović , ni Andrić, ni svi pjesnici svijeta ne mogu dočarati ove ljepote, koje samo Bosna ima, i moja Hercegovina. Ali od ljepote se ne živi. Niti od have koja puhne s Čvrsnice i sukobi se sa havom Prenja.
Kažu odlaze mladi, odlaze i stari, totalni egzodus stanovništva. Ubiše nam mladost u miru. Ono što dušmanin nije mogao u ratu, uspiješe ovi naši u miru. Promovisano 649. diplomanata na univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Trebao i ja biti. Ali mi ona slika sa kutijom diplome sa dekanom sigurno neće donijeti posao, niti 300 lajkova na instagramu uz hashtag #gotovo. A mnogi nisu svjesni da je to tek početak. Početak borbe sa sobom i sa stihijom nezaposlenosti. Borba sa konkursima i sa onima koji završiše fakultet usput, u prolazu, za par hiljada KM-ova, hoću reći za par mjeseci. Dok su tvoji otac i majka odvajali crno iza nokta da bi tebi odvojili da uplatiš semestar, i platiš kartu da odeš na ispit, za koji si proveo neprospavane noći, a za isti nikad ne možeš biti siguran hoćeš li položiti,neko je taj isti fakultet puno lakše završio. Nije se napatio.
Prateći grupe po društvenim mrežama, u kojima se okupljaju ljudi koji imaju samo jedan cilj, a to je otići odavde, što prije, i što dalje, primjetih da je jedini uspijeh u ovoj državi dobiti termin za vizu u njemačkoj ambasadi . Nekad su se naši djedovi i očevi radovali kad bi rodila njiva, i krava se otelila,i dobio unaprijeđenje na poslu, a danas je radost kada dobiješ termin za vizu kojeg si čekao više nego što majka čeka svoje dijete da dođe na svijet. A gledajući koliko se ljudi vesele dobijanju vize i radnih dozvola po zemljama zapada, može se porediti i sa dobijanjem djeteta.
Helem, počeo učiti njemački jezik. Nadajući se da mogu ovdje uspjeti u svojoj struci, u svojoj zemlji, na svom pragu, prođoše mi godine i najljepše doba života. Najljepše doba u iščekivanju poziva na intervju za posao koji neću dobiti, najljepše doba života u preživljavanju od danas do sutra. Nismo godine i godine školovanja provodili da bismo sutra bili prepušteni na milost i nemilost sudbine koja nije nimalo mazila ovu napaćenu zemlju kroz vijekove. A evo ni danas je ne mazi. Historija samo prepisuje. Ne piše nam ništa novo.
I tako odoše mnogi sa putnim torbama i kartom u jednom smijeru. Pravac Njemačka. Minhen, Berlin, Keln, zar je bitno, ne može biti gore nego što je ovdje. Inžinjeri, doktori, zidari, zanatlije, svi oni što su nekad gradili ovu državu odoše da grade svoju sudbinu u tuđini. Odoše jer ih ovdje više niko ne cijeni. Došao je naopak vakat. Neke druge „moralne“ vrijednosti su sada na „cijeni“. A ne bismo mi ovdje bili ni gladni ni žedni, ostavljeno je nafake i za ovaj komad zemlje, ali od čega osnivati porodicu, od čega kuću praviti. Plata od 600-700 KM za inžinjera mu ne može hraniti porodicu, a morala bi.
Prođoh tako na desetine konkursa i prijava na posao. Odradih pripravnički kao mašinski tehničar i u tom završih fakultet. I onda shvatiš da si samo još jedna cigla u zidu, kao što kaže Pink Floyd u svojoj pjesmi. Pokušavao sam se ugraditi u ovaj naš bosanski zid, ali javna je tajna da je to mjesto gdje bi tvoja cigla odlično pristajala, unaprijed bilo rezervisano za drugu ciglu. Možda slabijeg kvaliteta, ali hajde, držat će. Nije jedna slaba cigla u ovom zidu problem, problem je čitava kuća sazidana od cigle slabog kvaliteta. Neće dugo izdržati sigurno. A nećemo da budemo sutra dio ruševine. I zato mladost ode da se ugrađuje u kvalitetne zidove zapada. I neka je.
Ubijeđivao sam sebe godinama i mjesecima da je u ovoj državi budućnost, da ima mjesta za sve nas, a nema nas puno. I prevarih se. Ubijedite me da ova najljepša zemlja nije najgora država na svijetu. Ubijedite me da jedan inžinjer građevine neće sutra konobarisati za dnevnicu od 20 KM jer za njega nema radnog mjesta. Ubijedite me da jedan profesor historije neće sutra raditi kod privatnika 18 i više radnih sata, jer se mora posao završiti,a neosiguran. Ubijedite me da ja kao učenik generacije mašinske škole i uzoran student mašinskog fakulteta neću morati biti član jedne od vladajućih stranaka kako bih došao do zaposlenja. Ubijedite me da sutra neću morati klimati glavom za nešto što sam svjestan da nije tako. Ubijedite me da me neće neko manje školovan ubjeđivati u suprotno, jer to tako treba. Ubijedite me da neću sutra morati zatvarati oči na nepravdu , i nijemo šutjeti na nepravilnosti u ovom nakaradnom sistemu. Ubijedite me da majke neće žaliti za svojom djecom , koja odoše trbuhom za kruhom po bijelom svijetu. Ne mogu im ni sami pomoći, a ne mogu ih ni gledati ovdje da se pate. Ubijedite me da u ovoj zemlji ima još nade. Ubijedite me da ostanem. A ja odoh da učim njemački. Ubijedite me.
