Bosni i Hercegovini (BiH) je u vrijeme referenduma za nezavisnost već bila namijenjena ratna sudbina, jer Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu nije odgovarala nikakva nezavisna Bosna, kaže bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH Stjepan Kljujić za “Deutsche Welle“, prisjećajući se referendumskih dana. “Mi Hrvati smo ipak napravili čudo, jer smo sve mobilizirali za referendum. Hrvati BiH su izborili svoj status referendumom, a u tome smo imali podršku i katoličke crkve, posebno fra Petra Anđelovića. Hrvatskom narodu tada smo objašnjavali – ako ne izađemo na referendum, ostat ćemo u krnjoj Jugoslaviji“, rekao je Kljujić.
Prvi lider HDZ-a BiH pojašnjava i tadašnju ulogu Zagreba. “Zagreb je bio protiv referenduma u skladu sa dogovorom iz Karađorđeva o podjeli Bosne, i zato su mene kasnije morali smijeniti s pozicije predsjednika HDZ-a BiH. Potom je došla i inicijativa za promjenu referendumskog pitanja, jer se insistiralo na formulaciji ‘trojna BiH’, ali taj zahtjev nije podnesen u predviđenom roku. Tada smo imali jaku podršku crkve i mnogih uticajnih Hrvata. Iza mene su stali Savka Dabčević, Vlado Gotovac, Mika Tripalo i dobar dio međunarodne zajednice, pa je Tuđman na kraju preko Hrvatskog radija pozvao Hrvate u BiH da izađu na referendum, ali nije rekao kako da glasaju“, priča Kljujić.
Opstrukcije SDS-a i “bošnjačka izdaja BiH”
Na referendumu 1. marta 1992. godine 64,7 posto građana izjasnilo se za nezavisnost BiH, a među njima je bio i veliki broj Srba, tvrdi Kljujić. “Taj procenat bi bio i veći da nije bilo opstrukcija i da se moglo glasati u svim mjestima. U ustaničkim Šekovićima se nije moglo glasati, nije se moglo glasati ni u Šipovu, Drvaru… U Trebinju je Meddžida Kreso bila predsjednica referendumske komisije. Bilo je to vrijeme kada su Istočnom Hercegovinom već harali rezervisti JNA (Jugoslovenske narodne armije), i Medžida je na kraju morala kroz prozor pobjeći sa izbornim papirima kako bi ih donijela u Sarajevo. U Prnjavoru je velike zasluge u tom smislu imao Jasmin Odobašić. Neprijatelji BiH predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS) tada su oduzimali dokumente, izborne papire i na druge načine opstruirali referendumski proces“, kaže Stjepan Kljujić.
On podsjeća da je BiH već bila namijenjena ratna sudbina i da je iznad ove države u to vrijeme lebdio ‘zlokobni duh Karađorđeva’. “Ramiz Delalić Ćelo, koji je tada radio za zloglasni KOS (Kontraobavještajnu službu bivše JNA) ubio je srpskog svata u Sarajevu, gradu u kojem i danas ima KOS-ovaca. Poslije se govorilo da je ubistvo svata bilo povod za agresiju na BiH, a u stvari se radilo o nezadovoljstvu referendumskim rezultatima koji ne bi mogli biti takvi bez srpskih glasova ZA nezavisnu BiH. Danas se mnogi pitaju za šta su glasali, za šta su se borili? Za šta su se borili i politički djelovali Stjepan Šiber, Jerko Doko, Jure Pelivan, Stjepan Kljujić, Dragan Vikić, za šta se borio sarajevski HVO (Hrvatsko vijeće odbrane)“, pita Stjepan Kljujić, optužujući bošnjačko političko vođstvo za izdaju BiH. „Alija Izetbegović u Daytonu nije smio priznati Republiku Srpsku (RS)“, kaže Kljujić.
Miro Lazović: “Referendum je bio logičan slijed događaja”
Bilo je to vrijeme burnih političkih previranja, ne samo u BiH nego i u ostalim jugoslovenskim republikama. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su svojim isključivim politikama onemogućili bilo kakav opstanak Jugoslavije. Hrvatskom je bijesnio ratni požar prijeteći da svakog časa zahvati i Bosnu. Miloševićevi sateliti u BiH već su (9. januara 1992. godine) proglasili ‘Srpsku Republiku BiH’ – preteču RS-a, a bivša JNA završavala je pripreme za opsadu Sarajeva i drugih bh. gradova. Za nekadašnjeg predsjednika Skupštine Republike BiH Miru Lazovića refrendum za nezavisnost bio je ‘logičan slijed’ tadašnjih procesa u bivšoj Jugoslaviji.
“Pokušavali smo unutar skupštine BiH naći projekat koji bi očuvao prostor bivše Jugoslavije kao konfederaciju ili savez suverenih republika. Pokušavali su to i predsjednici BiH i Makedonije Alija Izetbegović i Kiro Gligorov. Međutim, svi ti projekti su odbijeni, a mi smo i u skupštini BiH od 1990. do 1992. godine bili suočeni sa odbijanjem svih racionalnih prijedloga za transformaciju bivše Jugoslavije. Srbijanski velikodržavni projekat predvođen Slobodanom Miloševićem i podržan iz akademskih krugova (SANU – Srpska akademija nauka i umjetnosti) je pod maskom odbrane Jugoslavije krenuo u stvaranje velike srpske države. Velikodržavni projekti i dogovor iz Karađorđeva ugrozili su opstanak BiH i mi smo jednostavno bili primorani da u Skupštini izglasamo referendumsko pitanje”, kaže Lazović za “Deutsche Welle”.
Visoko plaćena cijena nezavisnosti
On ističe da se BiH radije opredijelila za nezavisnost nego za ‘podaništvo Beogradu’. “Cijena jeste visoko plaćena, ali nije bilo drugog puta. Mogli smo ostati u nekoj skraćenoj Jugoslaviji, u jednoj ulozi u kome bi Bosanci i Hercegovci bili istrumentalizirani i upotrebljeni za velikosrpske ciljeve i sukobe koji su kasnije uslijedili na Kosovu i dalje. Uprkos svemu kroz šta smo prošli i aktuelnim teškoćama, mislim da BiH ima perspektivu i da smo na referendumu 1992. godine ispravno postupili“, zaključuje Lazović.
U vrijeme rasprava o tome treba li BiH ostati u “krnjoj Jugoslaviji” ili krenuti putem nezavisnosti, akademik Muhamed Filipović bio je visoki zvaničnik Muslimanske bošnjačke organizacije Adila Zulfikarpašića i član muslimansko-bošnjačkog tima koji je sa srpskim zvaničnicima pregovarao o uslovima eventualnog ostanka BiH u Jugoslaviji. Na pitanje da li je postojala alternativa referendumu za nezavisnost, Filipović danas odgovara: “Vjerovatno da je postojala. Mi jesmo pokušali da nađemo jedan put kako bi se referendumom odlučilo pravo BiH na nezavisnost, ali ne i proglasila nezavisnost, da na taj način malo amortizujemo napetosti i otklonimo ekstremnu reakciju Srba. Politički predstavnici Srba tada su prijetili nestankom Muslimana, a Radovan Karadžić je to otvoreno rekao u Skupštini BiH. Takva direktna prijetnja agresijom nije mogla biti zasnovana samo na snazi bosanskih Srba, nego je poticala iz garancija koje su dobili od Srbije, odnosno od Miloševićevog režima, da će JNA djelovati ukoliko se na referendumu izglasa nezavisnost.”
Nema „mirne Bosne” bez prava Hrvata
Filipović tvrdi da je bošnjačko vođstvo tada bilo u zabludi da civilizirana Evropa neće dopustiti krvavi sukob u BiH i ‘nestanak’ jednog naroda. No, evropske sile, prvenstveno Francuska i Engleska, i ranije su favorizirale podjelu BiH, podsjeća Filipović. “Ne treba zaboraviti da su Engleska i Francuska, nastojeći uništiti jugoslovenski komunizam, 1938. godine opunomoćile Hrvate i Srbe da podijele BiH što je legitimirano sporazumom Cvetković-Maček. Stanovište Evrope je i devedesetih godina bilo da se Srbima nadoknadi gubitak Jugoslavije dopuštajući im da uzmu dio BiH, dok bio dio BiH dobila i Hrvatska kako bi popunila svoju ‘neprirodnu’ granicu. Zato je francuski predsjednik François Mitterrand prilikom dolaska u Sarajevo početkom rata kazao da sukobi u BiH nisu politički ni vojni problem, nego humanitarni“, kaže Filipović za “Deutsche Welle”.
Jedno od ključnih pitanja u vezi s ostankom BiH u ‘krnjoj Jugoslaviji’ odnosilo se na položaj bh. Hrvata, čiji su politički lideri u to vrijeme zagovarali nezavisnost BiH. “Mi koji smo vodili akciju da se Bosna sačuva od rata po bilo koju cijenu, jer je rat najgora moguća solucija za svaku nacionalnu i normalnu politiku, vodili smo računa i o hrvatskim interesima, neprestano govoreći Srbima da naš sporazum i ‘mirna Bosna’ može biti samo ukoliko se u njoj garantuju i prava Hrvata. Mi smo tada zahtjevali od Miloševića da prekine rat, odnosno agresiju na Hrvatsku“, kaže Filipović.
Međunarodno priznanje BiH
Od 2.073.568 građana koji su glasali na referendumu za nezavisnost 29. februara i 1. marta 1992. godine “ZA suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto glasača koji su izašli na referendum. To su bili rezultati koji su omogućili međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države. Članice Evropske zajednice priznale su BiH 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije to su učinile i Sjedinjene Američke Države. 22. maja 1992. godine BiH je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
