Smajkić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o problemima današnjice koja utiče na pojedinca te o onome kako su se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine uklopile u američko društvo i preživjele ratne traume.
RSE: Završili ste Medicinski fakultet u Sarajevu, a sada ste jedan od tri najbolja psihijatra u Čikagu. Kako je iz ratnog Sarajeva 1994. godine bilo doći do Amerike i napraviti uspjeh?
Smajkić: To je bilo jako teško. Sad kad čovjek pogleda unazad, to je jedna lijepa uspješna ratna priča. Međutim, cijelo to vrijeme, ratno i poslijeratno, bilo je izuzetno teško. Ja ne znam šta više da vam kaže o tome, jer u principu mi svi koji smo došli ovdje smo na kraju nešto uspjeli i napraviti.
Razlika je jednostavno u tome što smo u sredini koja to omogućuje. Znači, težak mukotrpan rad, kada čovjek stane iza onog što je – znanje, sve ono što sam naučio na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, što sam naučio od roditelja, što sam ponio iz Sarajeva, sigurno je imalo veliki uticaj na ono što se dešava trenutno ovdje u Čikagu.
RSE: Na početku ste radili sa izbjeglicama i migrantima prvenstveno zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), ali i drugih psihičkih problema. Kako je to izgledalo tada?
Smajkić: Mislim i ja sam došao iz rata, ostavio tamo sve što mi je bilo drago, važno, lijepo… Igrom prilika sam dobio posao, to je bilo više neka vrsta socijalnog radnika. Zbog diplome Medicinskog fakulteta iz Sarajeva, radeći taj posao sam došao u kontakt sa dvojicom ljudi sa UIC Univerziteta (University of Illinois, Chicago), sa pokojnim prof. doktorom Ivanom Pavkovićem i prof. doktorom Stivenom Vajnom (Stevan Weine), koji su tada željeli da pomognu izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i imigrantima. Tako da sam završio radeći u toj Agenciji i radeći za Univerzitet.
Uradili smo nekoliko istraživačkih programa, cijeli projekat je izrastao toliko da smo imali zaposlenih sedam, osam doktora iz Bosne i Hercegovine koji su tada došli u Čikago. Sa nama su radili gospodin Tvrtko Kulenović i današnja profesorica Alma Džubur-Kulenović. Uspjeli smo da na neki način objelodanimo ili obznanimo sve ono što se dešavalo sa ljudima iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH, ali i ono što se dešavalo sa njima ovdje. Za sve nas ta promjena, taj dolazak, to prilagođavanje je bio izuzetno težak proces. Mislim da smo uspjeli da pomognemo mnogim ljudima da se taj proces mnogo lakše prevaziđe.
RSE: Ta situacije je aktuelna i danas u Evropi, ali i u Americi, gdje izbjeglice i migranti prelaze kilometre da bi došli do ‘obećane zemlje’ i ‘spasenja’. Koliko ratne traume, ali i borba za opstanak, recimo ekonomskih migranata, utiču na dalji život pojedinca? Koliko traje oporavak?
Smajkić: Teško je precizno odgovoriti na to. Sigurno da ratne traume utiču jako puno, ali mislim i da prilagođavanje na novu sredinu utiče puno. U principu taj proces prilagođavanja se nekako polako riješi za nekih četiri do šest godina. Mnogo zavisi od toga da neko nauči jezik, da se prilagodi kulturi i sredini, ali i da sačuva ono što donese iz svoje zemlje. Kada je u pitanju PTSP – imate teže, srednje i blaže forme. To je nešto što se da liječiti, što se da promijeniti, ali i to ostane u čovjeku za cijeli život i mislim da se to uvijek ispoljava u ljudima koje prežive ratne strahote.
RSE: U fokusu vašeg djelovanja su djeca i tinejdžeri? Koliko savremeni način života, brzina i nedostatak vremena, otuđenje čovjeka od čovjeka, otuđenje i unutar porodice, pa i zaokupljenost tehnologijom utiče na djecu i adolescente, koliko na njihov zdrav razvoj?
Smajkić: Jako puno. Kada sam bio na subspecijalizaciji dječije psihijatrije, mi smo se specijalizanti između sebe šalili ‘da su roditelji bolji, ne bi trebalo biti dječijih psihijatara’. Mislim da taj brzi život, otuđenje od porodice, utiče mnogo na djecu. Roditelji koji im se ne mogu posvetiti, a i ovo danas što se dešava sa tehnologijom je nešto , čini mi se, što nama izmiče i van je kontrole. Mislim da dolazimo u neko vrijeme gdje socijalne vještine manje – više postaju nevažne. Što je jako čudno reći.
RSE: Koliko se djeca javljaju psihijatrima. Da li je sada masovnije nego ranije?
Smajkić: Ovdje je uvijek bila velika potražnja za dječijim psihijatrima. Faktički, vi morate ići još dvije godine nakon specijalizacije za psihijatra. Tako da većina ljudi koji odu u psihijatru ne žele to da rade. U principu, svaki dječiji psihijatar je jako zauzet. Meni se ne čini da postoji neka povećana potražnja za dječijim psihijatrima nego ranije. Možda blago, ali u svakom slučaju je to zadnjih deset, petnaest godina velika potreba.
RSE: Poremećaji poput depresije, bipolarnog poremećaja, poremećaji ponašanja, prilagođavanja i slično… koliko su postali dio savremenog svijeta? Kako se izboriti, jesu li lijekovi rješenje?
Smajkić: Ja mislim da je jako važno da svi otvorimo oči i da vidimo šta se dešava sa nama, kako je raspoloženje, kako se osjećamo. Poremećaji, recimo depresija je izuzetno česta. Mislim da o tome ne trebam ni da govorim, to svi znamo. Svjetska zdravstvena organizacija i ostali su objavili podatke da je to izuzetno česta pojava koja se da liječiti. Bipolarni poremećaji su malo rjeđi, a kada su u pitanju bipolarni poremećaji, ima jedan solidan broj njih koji cijelog života prođu nedijagnosticirani.
Kada je u pitanju liječenje, ja ne mislim da je lijek jedini odgovor. To je samo jedno od sredstava, međutim, jako je važno šta se čovjeku dešava. Koliko je važno spavanje u svemu tome, koliko je važno naći bolji način da reagujemo na stres, koliko je važno da vježbamo, da smo fizički aktivni. Koliko je važno da smo socijalno aktivni, koliko je važna zdrava ishrana i mnoge druge stvari. Koliko je važno kad se stvari pogoršavaju da tražimo pomoć.
Nesnalaženje u postkonfliktnom tranzicionom društvu
RSE: Sarađavali ste, koliko sam mogla pročitati, sa kolegama iz Bosne i Hercegovine i vjerovatno imate informacije kako stvari funkcionišu u BiH, posebno kada je riječ o dječijoj psihijatriji. Možete li napraviti usporedbu sistema u BiH i u Americi?
Smajkić: Ja mislim da je ogromna razlika. Čini mi se da u principu je osnovna razlika da ne postoji sistemsko rješenje za dječiju psihijatriju u Bosni i Hercegovini. Znači, ovdje u Americi je dosta stvari regulisano sistemski, zakonima, gdje imate zakone o edukaciji, zakone o zdravstvu, koji regulišu na koji način se taj servis pruža pacijentima. U Bosni i Hercegovini, čini mi se, da ni ne postoje lijekovi za poremećaje fokusa, da ti lijekovi uopšte nisu na tržištu. Znači, to je dosta na početku. Ja se nadam da će se vremenom promijeniti i da će društvo uvidjeti koliko je važno da se te stvari rano prepoznaju, da im se priđe iz jednog preventivnog ugla i isto tako da se liječi na vrijeme.
RSE: Kakav tretman imaju djeca sa dijagnozom autizmom u Americi?
Smajkić: Dijete sa autizmom ima povlastice u školi. Dijete sa autizmom ima pristup liječenju. Jako je važno naglasiti, mislim da je važna informacija za ljude u Bosni i Hercegovini, da je najbolje liječenje, nešto što se zove Applied behavior analysis ABA (Primijenjena analiza ponašanja), gdje se dijete polako uči da reaguje na drugi način sa roditeljima i u školi, tako da se donekle razviju te socijalne navike. Mislim da je to ovdje dosta drugačije. Ovdje, jedan dio djece sa autizmom uspiju da nađu posao i da žive sami. Tako da je dosta dobro organizovano od strane društva i sistema u kojem živimo.
