Ne postoji kazna za ono što je Karadžić počinio, ali doživotna je, svakako, bliža pravdi od četrdeset godina.
Donešena je istorijska presuda, na koncu istorijskog suđenja, koja je, što se tiče razumnih ljudi koji još uvijek imaju (sve rjeđu) sposobnost da osjete stid, definisala istorijsku istinu o ratu u Bosni i Hercegovini.
Znate šta – istoriji ovoga puta imam reći samo ono što je na kraju Prohujalo s vihorom Rhett Butler rekao Scarlett O’Harri: Frankly, my dear, i don’t give a damn.
Jer svi znamo šta je istina. Bilo kakva verifikacija je izlišna. Sve i da su oslobodili Radovana, istina bi ostala ista. Šta je istina znaju oni koji su iščekivali osuđujuću, a jednako je dobro znaju i oni koji su se nadali oslobađajućoj presudi. Oni koji su svih ovih godina branili Radovana Karadžića nisu to činili zato što misle da on nije počinio genocid, nego baš zato što znaju da jeste.
Nije Dodik školu nazvao po Radovanu zato što ne zna šta je ovaj uradio, nego baš zato što nitkov to jeste uradio. Kada srpski navijači razviju transparent „Oj Sjenice, nova Srebrenice, oj Pazaru, novi Vukovaru“, oni to, dakako, učine baš zato što ne dvoje da u Srebrenici jeste počinjen genocid.
Danas, kada je osuđen na doživotnu, o tome nemam reći ništa osim onoga što sam mislio onda kada sam čuo vijest da je skot uhapšen, kao i kada je zvijer osuđena prvi put.
Na kraju se, sjećamo li se, ispostavilo da je bilo teže pronaći dva žiranta nego Radovana Karadžića.
Najtraženiji haški bjegunac, „evropski Bin Laden”, kako su ga opisivali američki mediji, živio je mirno i (pa, ne baš) povučeno – u Beogradu. Bavio se alternativnom medicinom. To je tako logično. Ista ona pamet i moral koji su na izborima glasali za Karadžića i učinili ga mogućim, ista ona pamet i moral koji su podržali ratove koje je vodio i išla u njih, pamet i moral koje su uobličili Politika i RTS, ista ta pamet i moral su se kod odbjeglog Radovana liječili alternativnim metodama.
Radovan se, kako su govorili i govore lideri srpske i crnogorske opozicije (neki od njih napokon se se dokopali pozicije), „hrabro stavio na čelo srpskog naroda” kada je počeo rat u Bosni. Taj rat možemo nazvati i alternativnim načinom vođenja politike, koja je imala za cilj stvaranje alternativne, Velike Srbije.
STVARANJE ALTERNATIVNE BOSNE
Radovan je tada odlučio da stvori svoju, alternativnu Bosnu – bez Bošnjaka. Išlo mu je dobro: stvorio je mnogo alternativnih porodica – bez oca, bez majke, bez djeteta, sve moguće varijante alternativne organizacije osnovne ćelije društva.
Stvorio je mnogo alternativnih eko-sela – bez živih ljudi u njima, da ne zagađuju čistoću prirode. Vodio je rat koji je bio alternativa ratnim i moralnim zakonima. Ponudio je snažan alternativni argument zagovornicima teze da genocid u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata, nije moguć. Od Srebrenice je stvorio alternativni grad-spomenik genocidu. Stvorio je i mnogo alternativnih sudbina – umjesto predvidljivog i dosadnog trajanja na koje su rođenjem bili osuđeni, u živote građana Bosne udahnuo je dah tragedije, dah istorije sa velikim I.
Stvorio je Republiku Srpsku, koja je alternativa pravdi i humanosti. Onda je stvorio alternativni identitet i nestao, bježeći pred Haškim tribunalom. Pustio je alternativnu bradu, vezao alternativni repić i odabrao alternativno ime: Dragan David Dabić. Kada je uhapšen, medijska mašinerija je upregnuta da ga prikaže kao zločinca sa ljudskim likom. Kao jednog od nas.
Tu priču o Radovanu, dobrom čovjeku iz susjedstva i hrabroj srpskoj vlasti nisam kupio tada, ne kupujem je ni sada. Kao što je ne kupuju ni ostali čije su živote Radovan i njegovi 1992, kao rijeku, preusmjerili drugim tokom.
Krasno, doista: nakon što ga je Srbija nadojila ideologijom, napravila mu stranku u Bosni, postavila ga na čelo stranke, naoružala ga, poslala u rat za interese Srbije, nakon što je, koliko je mogao, etnički očistio Bosnu i za interes Srbije stvorio Republiku Srpsku, nakon što ga je Srbija po završetku rata skrila u svojim toplim majčinskim njedrima, od nas se očekivalo da ustanemo i uskliknemo s ljubavlju svetitelju Tadiću, jer je nakon 13 godina država-jatak globalnom veziru predala svoga hajduka?
SRPSTVO KLIČE
Karadžića je u Haag poslala vlada u kojoj su sjedjeli ministri iz Miloševićevog SPS-a, partije pod čijom komandom je rat u Bosni započet, vođen i okončan. Za vrijeme bosanskog rata Srbijom je (i kada Šešelj formalno nije bio vlast) vladala neformalna koalicija Miloševićevog SPS-a i Srpske radikalne stranke: ista koalicija, doduše reformisana, je li, Srbijom vlada i danas.
Nakon što je Radovan uhapšen, podgorički Dan je u srijedu, 23. jula 2008, na naslovnoj strani objavio: „Srpstvo kliče: Tadiću, izdajniče”. Ta je novina danas, iako ideološki nepromijenjena, čak ne ni umivena, “objektivna”, “nezavisna” i ustrajna u podršci “demokratizaciji Crne Gore”.
Kada je Karadžić uhapšen, na ulicama Beograda isprva je demonstriralo stotinjak mladih retarda. Kasnije se, kako to obično biva, taj broj značajno povećao.
Dana 29. jula Aleksandar Vučić je organizovao veliki miting podrške Radovanu Karadžiću. Tako mladi, tako kvarni i tako glupi… većina njih nije bila živa kada je rat u Bosni počeo. Oni su na ulicama bili zato što je crnoj eliti dozvoljeno da nekažnjeno razvije i, preko obrazovnog sistema, u mozgove te djece ubrizga svoju otrovnu, narkotičku, alternativnu istinu o ratu u Bosni i ulozi Srbije u tom ratu. Ta djeca su naučena da je Karadžić heroj. To znanje im je prenijelo društvo. Tu su im “nacionalnu istinu”, kao kakvu zaraznu bolest, prenijeli njihovi pisci, reditelji, akademici i, konačno, političari.
Zašto je na ulicama Beograda isprva bilo tako upadljivo malo demonstranata? Držim, zato što je hapšenje Radovana Karadžića iznevjerilo svaku popularnu predstavu, svaki mit o njemu i njegovom skrivanju. Ljudima je trebalo vremena da se sa tim pomire. Nije bilo noćnih bjegova kroz prašume istočne Bosne. Nije bilo jataka, naoružanih delija koji ga čuvaju, Radovana koji, u maskirnoj uniformi, i poslije rata vodi svoj rat. A zapravo, jeste bilo. Samo se ne spominje.
Zločinačka organizacija koja je sprovodila državni projekat skrivanja Radovana Karadžića, njegovim je – insceniranim – hapšenjem skrivena od javnosti i od odgovornosti. Radovan je, otputovavši u Haag, kao onomad Sloba, zapravo svojim životom štitio ono što je bilo i ostalo mastermind genocida i agresije na Bosnu.
KRVAVI HAOS
Ne postoji alternativna istorija. Postoji samo jedna, a ona je krvavi haos. Kada god pomislimo da je na neku priču stavljena tačka, varamo se: mi samo ne vidimo preostale dvije tačke…
Hapšenjem Radovana Karadžića i presuđenom mu doživotnom robijom priča o ex-Yu ratovima devedesetih, njihovim razlozima i posljedicama, neće biti okončana. Radovan Karadžić je bio egzekutor. Ljudi čije je ideje sprovodio u djelo na slobodi su i na slobodi umiru. Njihove ideje, nažalost, umrijeti neće. Izučavaće ih u školama, na fakultetima, o njima će se govoriti na simpozijima i u Akademiji. Jednoga dana, biće reciklirane, onako kako se već reciklira smeće.
Promašaj Projekta Haag sastoji se u tome što se sudilo ljudima, ne idejama. Mnogo važnije od toga hoće li Srbija sudu izručiti ljude koje ovaj potražuje bilo je da se u Srbiji i Crnoj Gori zabrani reciklaža i nova proizvodnja ideologije koja je dovela do rata.
Milošević je umro, Karadžić će krepati u zatvoru. Zločinačka organizacija iz sjenke i njena moć preživjeli su: sva priča onih beogradskih, podgoričkih i banjalučkih medija koji tužno trube posmrtni marš o nepravdi samo su balege kojima oni đubre cvijeće zla koje tek treba da nikne.
U eseju O Heideggerovom nacizmu, američki filozof Richard Rorty piše o tome kako je malo bilo potrebno da Heideggerova biografija bude vrlo, vrlo drugačija. Rorty Heideggera tretira kao kutiju za alat.
„Što se mene tiče, volio bih da zadržim Heideggera pragmatistu a ignorišem Heideggera nacistu, da zadržim njegovo ocrtavanje istorije metafizike a odbacim pesimističke zaključke, da zadržim odabrane djelove iz Heideggerovog slikovlja i žargona, a otarasim se njegovih svjetsko-povijesnih pretenzija“, veli Rorty.
Koji ispisuje zamišljenu biografiju drugačijeg Heideggera.
Filozof se u ljeto 1930. zaljubljuje u prekrasnu studenticu Saru Mandelbaum, Jevrejku. Da bi bio sa njom, odvaži se na razvod od Elfride, što će ga koštati prijateljstva sa porodicom Husserl. U januaru 1933, njih dvoje dobiće sina – Abrahama. Narastajući nacizam prijetnja je njihovoj sreći. Heideggerovi napuštaju Freiburg. On nakratko predaje kao gostujući profesor u Bremenu, a onda prihvata poziv Princetona i odlazi u Ameriku. Na Univerzitetu Chicago upoznaje Thomasa Manna.
„Uviđaju da dijele zajedničke stvari sa Adornom i Horkheimerom; slažu se da je Amerika reductio ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture“, piše Rorty.
Nakon što se razvede od Sare i ona sa sinom ode za Palestinu, Heidegger se 1948. trijumfalno vraća u Freiburg. Slijedi konačna, genijalna Rortyjeva intervencija:
„Heidegger se ženi treći put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjeća na Elfride. Kada umre 1976, njegova će mu supruga na kovčeg staviti Predsjedničko odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite i zlatnu medalju Nobelove nagrade za književnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na Golanskoj visoravni 1967.“
Primijenimo ovu Rortyjevu konstrukciju na, recimo, Radovana Karadžića i pogledajmo gdje će nas to odvesti. I gle: We’re on the Road To Nowhere… Najprije zato što između Heideggera i Raše postoji izvjesna razlika, tako značajna da svaku analogiju čini nemogućom. Čak i tamo gdje se učini da su slični, između njih je bezdan što genija koji je prigrlio monstruoznu ideju odvaja od očajnog pjesnika i “vrsnog” zločinca.
Heideggera su protivnici posprdno nazivali seljačkim filozofom, čovjekom koji koristi agrarne metafore. Sam Heidegger je sa svojim pumparicama i tregerima (navodno je Husserl, i prije nego je upoznao Heideggera, primijetio to seljačko momče u prvim redovima na svojim predavanjima), sa svojim šumskim putevima („U šumi su putevi koji se, mahom zarasli, naglo prekidaju tamo gdje još nije kročila ljudska noga… Drvosječe i šumari poznaju te puteve. Oni znaju šta znači biti na šumskom putu”), pokazivao nemalu otvorenost za takvu kritiku.
Ali, Heideggerove šume su metafizičke a Radovanove katastarske i srpske; u Heideggerovim šumama stanuje Hölderlin i u njima se traga za izvorom umjetničkog djela; u Radovanovim šumama stanuju on i Mladić, a traga se za najboljim mjestom za minobacač iz kojega će biti ispaljena granata koja će, dolje u kotlini, ako da pravoslavni Bog i sreća junačka, pobiti što više “turske” djece.
Analogija je potom nemoguća i zato što je Heidegger do svog svjetonazora došao tako što je, najprostije rečeno, razmišljao i čitao. Karadžićev svjetonazor, s druge strane, moguć je jedino kod ljudi koji ne razmišljaju i ne čitaju. Brisati sa lica zemlje čitave gradove i narode, kao da su starozavjetni Bog, mogu samo zli glupani (zlo čovjeka uvijek čini glupim, jer zlo je glupo), poput onih koje su 1992. bosanskim šumskim stazama poveli Srbe.
Pa ipak, recimo da je bilo ovako…
LIJEP JE PROLJETNI DAN
Radovan Karadžić izlazi iz autobusa koji ga je dovezao u Sarajevo. U strahu posmatra grad oko sebe. Sjeća se riječi kojima su ga njegovi ispratili na studije: čuvaj se grada i pamet u glavu, sam među svim tim Turcima. Njegova koljena se tresu onako kako će se ’79. zatresti crnogorsko primorje. Hvala vam i sve najbolje, kaže Radovan vozaču i nestaje u šumi zgrada.
Svakog dana opsade Sarajeva u ovoj stvarnosti, vozač će se sjećati tog trenutka i proklinjati sebe što autobus nije potjerao niz kakvu liticu i tolike dobre ljude spasio bijede. Ovoga što puca na nas, ja sam dovezo, jeb’o mi pas mater, starac govori prolaznicima koji su se bacili na asfalt kada je maločas pukla granata kod robne kuće Sarajke. Ludi starac, misle oni. Dobar i lud, isto ti je, misli starac.
Lijepi je proljetni dan. Prolazeći kraj Vijećnice, Radovan ugleda djevojku u koju se istog trena zaljubi. Biće potrebne godine da osvoji njeno srce. Ali na kraju, izmaštana Indira Hadžić postaje gospođa Karadžić. Vrijeme je teško a njihova podstanarska soba na Bjelavama tijesna. Pa ipak, oni su sretni. Radovan prekida kontakte sa rodnim krajem – prisiljen da bira između Indire i Karadžićâ koji odbijaju da je prihvate, bira nju.
Njihova kći Sara boluje od teškog hroničnog bronhitisa. Radovanova karijera psihijatra je u povoju, Indira je kod kuće, njeguje dijete. Sa njihovim primanjima, mjesec je predug. Od gladi ih spasava komšiluk, koji se čitav mobilisao da pomogne simpatičnom Crnogorcu, dobroj Indiri i sirotoj maloj Sari. Poneko Indiri, kada Radovan nije kod kuće, doturi nešto novca. Ona mu o tome ne govori, znajući da bi to povrijedilo njegov gorštački ponos, no on ipak zna. Ljubav kojom je okružen rađa ljubav – sve ono što su ga učili o tim ljudima bila je laž, koje se Radovan stidi.
Ali ni sva ljubav ovoga svijeta nije dovoljna da izliječi Saru. Odvode je u Beograd, na VMA. Boraveći u Beogradu, Radovan, koji je već objavio dvije pjesničke knjige, odlazi do Francuske 7. Društvo srpskih književnih veličina mu isprva godi, ali kada riječ uzmu Bećković i Ćosić, koji govore o srpskim zemljama i narodnom jedinstvu, Radovan demonstrativno odlazi. Kakve budale, misli, riješen da nikada više ne napiše niti jednu pjesmu.
Šta bi dalje bilo, da li bi ovakva, drugačija Radovanova biografija bila dovoljna da bude izbjegnut rat u Bosni i od smrti i izbjeglištva budu spašene stotine hiljada ljudi? Naravno da ne.
Jer, Radovan je boraveći u Sarajevu svakako imao priliku osjetiti ljudsku dobrotu koja ga je morala odvratiti od rušenja grada koji ga je primio kao svoga. Žena mu je mogla biti Indira, kao što mu jeste Ljiljana, svejedno je, jer uzrok onoga što je učinio ne leži u ženi, niti u bilo kom čovjeku kojega je sreo. Sve je to zlo ležalo u njemu. Pustite van sve zlo iz samo jednog čovjeka – to će biti dovoljno za nestanak čitavog svijeta koji znamo.
U svijetu u kojem nije postao zločinac, Radovana rat zatiče u stanu na Breci. U takvom svijetu, Radovan ostaje u Sarajevu, pod bombama koje na njega sipaju Ratko Mladić i lider bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, Aleksa Buha ili neki drugi Gospodar muha.
U takvom svijetu, u septembru 1992., Radovan od srpske granate gine u starom komšiluku na Bjelavama, dok nosi vodu starom Ismetu koji ga je dobrim zadužio u ono doba, kada se Sara umalo ugušila od bronhitisa.
Šta nam ovo govori, osim da je svaki svijet najgori od svih mogućih svjetova? Da li bi u takvom svijetu Radovan Karadžić uspio spasiti makar jednog Sarajliju? Zapravo, bi. Jer, da je bilo tako, kako nije moglo biti, da je, umjesto što je opkolio i bombardovao grad koji ga je zagrlio kao svoga, ostao u tom gradu i poginuo od ruke onih koji su počinili zlodjela koja je svojeručno počinio, Radovan Karadžić bi spasio sebe, piše “Žurnal“.
