Ako krenete prema Blagaju, u Bišća polju na nekadašnjem polju pamuka, sve je također sprekriveno plastičnim zastavama. Ovo su najloni koje je vjetar raznio iz otkrivenih kontejnera kompanije Klas koja u blizini ima svoj pogon.
Adnan Đuliman iz ekološke organizacije Novi Val više je nego frustriran ovakvim stanjem. Dok pokazuje kako je teško čistiti ove najlone iz prirode, naglašava da je ova lokacija nekoliko puta čišćena ali da se stalno ponavljaju iste scene.
“Mi ovo sada nazivamo zastave sramote. Ko će ovo ovoliko očistiti? Znači, ne može niko ovo očistiti. Otkad ovo traje? Ovo traje već godinama, ali ove godine je doživjelo vrhunac”, kaže Adnan.
Adnan Đuliman – 6yka.com
Svi turisti koji prolaze prema Blagaju ili se voze cestom M17 dalje prema jugu, vide ovo. Situacija sa zagađanjem je takva da skoro nema poente više čistiti jer ljudi su jednostavno navikli razbacivati smeće gdje god stignu. Novi Val u posljednjih 10 godina stalno organizuje akcije, ali nema efekta. Pored toga, nikoga nijje stid što i stranim turistima na ovaj način predstavljamo zemlju, piše “Buka“.
“Pa mi smo sad imali grupu učenika osnovnih škola iz Italije, oni su dolazili u studijsku posjetu u naš eko centar u Blagaju, ljudi su ostali šokirani”, navodi Adnan.
Postoji li rješenje? Postoji. Uvesti sankcije i zabraniti plastične kese. Iz prostog razloga jer plastika doslovno uništava prirodu.
“Mi ćemo se za deset dvadeset godina početi gušiti u vlastitom smeću. Pa, znate koliko treba da se ovo razgradi? Da ne govori o o bocama i drugoj plastici. Evo ova tanka folija. I pitamo se zašto nam je voda zatrovana, zašto nam se povećava broj karcinoma, šta je sa poplavama. Pa mi nismo svjesni, priroda nam već vraća”, objašnjava on.
Samo 15-ak minuta vožnje od ove lokacije, dolazimo u blizinu Blagaja. U selu Kosor zatičemo ove scene. Nelegalna deponija koja je napravljena okolo bivše separacije za pijesak. Ovdje možete naći sav mogući otpad.
“Ko odlaže smeće ovdje? Ko će odlagati nego građani. Sve ljudi iz Blagaja i okoline Blagaja. Ne može neko iz Mostara doći i odlagati ovdje”, pojašnjava Adnan Đuliman.
Preko puta ove deponije lokalni mještani uzgajaju voće i povrće. Inspekcije nema, policije nema. Samo znak da je zabranjeno odlaganje otpada.
Adnan kaže da je davne 2009-te bilo pokušaja da se osnuje eko policije, ali da je to propalo. U međuvremenu, ovakve lokacije se umnožavaju i uništavaju hercegovački krajolik i živote ljudi. Sav otrov završava u vodotocima i zemlji.
“Prvo se užasavaš i svaki put kad vidiš nešto novo – šok, šok, šok. I onda iz tog šoka pređeš u to da ti postaje normalno. Više te ne može ništa iznenaditi”, konstatuje Adnan.
Uz činjenicu da ne postoji organizovan način sakupljanja krutog otpada niti da se time iko u Mostaru bavi, ostaje tužna slika uništavanja okoliša. Adnan nam pokazuje lokacije na brdu iznad Blagaja kojih ima između 30 i 40, gdje se smeće istresa iz kamiona sa ceste prema Nevesinju. S obzirom da je ovo kraško područje, voda to sve spira u obradivu zemlju i bunareve. Dakle, ljudi se doslovno truju.
U samom Mostaru srećemo se Amarom Stupac, poznatom poduzenticom i društvenom aktivisticom, te velikom kritičarkom sistema. Ona vjeruje u organsku proizvodnju pa u svojoj bašti uzgaja voće i povrće. To je njen odnos prema okolišu. A, za smeće u samom gradu krivi ljude. Oni, kaže, pored kontejnera bacaju sve, pa i namještaj i prozore.
“Kad ti vidiš gospođe u sakoima, koje su frizure napiketile, noktii i to sve, i onda one uzmu kesu, i mrsko je njoj hodati do kontejnera. I ona šupne kesu na prvoj nekom proširenju, ima neko stablo, i ona prođe pored toga. I sad zamisli koliko je nas ovdje u Mostaru, nek svako šupne, naravno da će biti zagađeno”, kaže Amara Stupac.
Amara radi i sa turistima. Kaže da je smeće prvo što uoče i pitaju – zašto se ne čisti? Ulazak u sam Mostar im ne odaje ulazak u grad vrhunske turističke vrijednosti.
“Nedavno kad je vjetar puho i sad dolazi ova jedna što je bila kod mene mjesec dana, kaže, mi vozimo, kad odjednom kesa na šoferšajbu”, dodaje ona.
Sa Amarom šetamo mostarskim ulicama, kako bi provjerili situaciju. Nakon par stotina metara, najlonske kese. I to na drvetu. I to u samom centru. Ništa bolja situacija nije ni oko Starog mosta. Dakle, kulturno-historijski spomenik prve kategorije kakav je mostarski stari grad, okružen je najlonskim kesama. Sezona je već počela, a niko ovo ne čisti. Amara kaže da može jedino apelovati da se kese ne bacaju u rijeku.
“Zona koja je zaštićena, zona koja je pod UNESCO-om, zona koja nam dovodi turiste, znači zna se šta je Mostar, to je luk, to su skakčai, to je lasta, to je taj most. I onda kada stranac stane i hoće da se slika, šta vidi u pozadini, vidi kese plastične kese, smeće”, kaže Amara.
Priča nas dalje vodi u Centralnu Bosnu, u Zenicu, jedan od najzagađenijih gradova naše zemlje. Odmah na ulazu, nedaleko od autoputa, velika nelegalna deponija otpada istresenog na samu obalu Bosne. Obale ukrašene tonama plastike koju niko ne čisti. I tako uz cijeli tok rijeke. U naselju Kanal, pored zeničke Željezare, nekada je bila deponija. Odmah pored obale rijeke. Ovo se danas smatra saniranim zemljištem. Zlatan Alibegović iz zeničkog Eko foruma kaže da smeće uglavnom završava u rijeci.
“Prvo pitanje je – šta radi inspekcija? To se Eko forum pita otkad postoji svih deset godina, jer njihov teren bi bio konstatntan obilazak problema, uočavanje problema i sankcionsanje. Bez toga mi nemamo nikakav drugi mehanizam da razvijemo svijest kod ljudi o potrebi očuvanja okoliša”, kaže gdin Alibegović.
S druge strane rijeke je zenička mljekara, okružena hrpama smeća, naslagama koje su samo gurnute prema rijeci. Problem ovim nije riješen, kaže gdin Alibegović, jer plastičnom otpadu treba 100-injak godina da se raspadne. Smeće čeka neka bolja vremena.
“Ovo sve nekako podsjeća na one zemlje trećeg svijeta. Tu smo negdje u rangu sa Indijom, Bangladešom, gdje vidite milione flaša u nekom vodotku. Evo kod nas su ostale parkirane na obali rijeke i to će trajati tako sad”, kaže on.
On podsjeća da je jedan od razloga poplava upravo zatršavanje vodotokova smećem, ali da to stanovnike naše zemlje očito ne interesuje. Malo interesuje i eko policiju koja postoji u Zenici koja je čak i uz ovakve scene proglašena zelenim gradom. Eko forum smatra da se radi o korupciji u inspekcijskim organima plus smiješno malim kaznama. Inače, stanje bi bilo drugačije.
“Evo za primjer Mital sa kojim mi vodimo glavnu bitku kada je u pitanju zagađenje zraka. One je u 2017-oj platio 6.600 KM maraka kazne na ime ekoloških incidenata. Šta je to za jednu firmu koja zaradi 300 miliona dolara?, navodi gdin Alibegović.
U blizini naselja Tetovo je zenička željezara koja bez prestanka ispušta otrovne gasove u atmosferu. U Tetovu se nalaze ostaci nelegalne deponije. Na njoj i otrovni azbest koji je zabranjen u EU. Inspekcije nema ni ovdje.
“To je materijal koji je kancerogen, koji izaziva oboljenje nazvano azbestoza, koji je uvod u rak pluća koji je raširen u ovoj zoni oko Mitala, specijalno u Tetovu gdje praktično ne postoji kuća u kojoj neko od ukućana nije obolio”, kaže naš sagovornik iz Eko foruma.
Za priču o okolišu u BiH, ovo je sasvim dosta. Gdin Alibegović napominje da smo posljednji u Evropi po njegovoj zaštiti, a drugi u svijetu po broju umrlih od posljedica zagađenja, odmah iza Sjeverne Koreje. Otpad se u ovoj zemlji, kao što je slučaj i sa Zenicom, najčešće prikuplja i zatrpava u zemlju. U razvijenim zemljama, jednostavno se reciklira. No, za Zenicu kao i ostatak zemlje, prolazi još samo jedan dan u kojem niko ništa neće poduzeti.
