Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić danas je u Sarajevu, povodom najvećeg kršćanskog praznika Uskrsa, održao konferenciju za novinare, a njegovu poruku prenosimo u cijelosti, piše “Avaz“.
“Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću” (Rim 6,5).
– Papa Franjo za korizmenu poruku u 2019. citira Predslovlje korizmeno uvodeći u proživljavanje ovog vremena „da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom“.
I ove smo godine išli u „školu Križa“ razmatrajući Križni put gdje smo proživljavali i usvajali otajstvo Kristove muke. Prevažno je iščitati u toj pobožnosti očitovanu Božju ljubav kojom je Bog darujući svojega Sina, pokazao koliko mu je stalo do čovjeka. „Zakon o ljubavi jest zakon srca; on uređuje čuvstva, mijenja sklonosti, ulijeva ulje mira i krotkosti u rane ogorčene i uvrijeđene volje“ (J. Stadler, poslanica u korizmi 1916).
Također smo mogli u tom otajstvu Kristove muke otkriti strahotu grijeha. Današnjem je čovjeku otupjela savjest i osjećaj za grijeh u njemu je izgubljen. Križni put nas uči otkriti strahotu grijeha. U ovoj agresivnoj klimi sebičnosti i oholosti, hodeći za Kristom na Križnom putu, učimo se poniznosti i velikodušnosti koje su tako potrebne za međusobnu suradnju i suživot. U ovom sumornom ozračju mržnje i isključivosti, na Križnom putu učimo praštanju. Prvo sami molimo oprost naših grijeha kroz skrušenu ispovijed, ali i mi poput Isusa molimo za sve one koji su nam nanijeli rane, kao i za one koje smo mi ranili. Tako nam Kristov križ postaje, ne samo simbolom kršćanstva, nego i sadržajem našeg življenja, nastojeći svaki dan polagati ispit „noseći svoj križ za Isusom“.
Svi smo izranjeni našim grijesima. Iako ih okajemo i dobijemo oproštenje, ipak ostaju ožiljci, ostaje sklonost na grijeh. Zato su nam potrebni lijek i snaga kako bismo se mogli odupirati zlu koje znade trovati srce i međuljudske odnose.
Izranjeni smo od: zlobna jezika, ljudskih nepravdi koje se tako često nameću u svagdanjem životu, širenja laži, korupcije i raznih negiranja dostojanstvenog života. Rane uskrslog Krista neka izliječe našu klonulost i nevjeru, kao što je izliječio nevjeru Sv. Tome. Želimo pasti na koljena i priznati Uskrsloga svojim Bogom i Gospodinom. „Isus je onaj koji je među nama, koji sve upravlja i ravna i kraljuje i milost dijeli“ (J. Stadler, poslanica 1902).
Iako je toliko vremena prošlo od ratnih zbivanja, još su mnoge rane „vruće“ i još nisu zarasle. Ovo nezdravo javno mnijenje koje uporno raspiruje mržnju i nejednakost dodaje sol na te rane. No, „nema ga koji nije nešto trpio, bilo na tijelu i vremenitim dobrima, bilo na duši“ (J. Stadler, poslanica svećenicima 1915). Zato se okupljamo u „dvorani posljednje večere“ – to su naše crkve gdje slavimo mise kao apostoli uplašeni i s puno pitanja za budućnost. Njegova prisutnost neka nam donese onaj nutarnji mir kojeg jedini On može dati.
U našem sinodalnom hodu Vrhbosanske nadbiskupije uzeli smo za geslo da sve obnovimo u Uskrslom Gospodinu. Da u njemu izliječimo sve naše rane i osnažimo se za hod u budućnosti. Uskrsli je obnovio naše ljudsko dostojanstvo svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Zato moramo u Njemu obnoviti osobno naše vjerničko srce da živi od nade. Ne da bježimo poput učenika „u Emaus“, nego da ga prepoznamo u „lomljenju kruha i molitvi“. Da to iskustvo susreta s Bogom bude kao i kod apostola: „Istog časa ustadoše, vratiše se u Jeruzalem i nađoše jedanaestoricu zajedno“ (Lk 24,33) kojima su prenijeli svjedočanstvo. Mi jedni druge trebamo hrabriti i svjedočiti dok zajedno u vjeri hodimo.
Na poseban način moramo složno i odlučno braniti dostojanstvo porodice, jer ovaj agresivni sekularizam, donoseći čudne zakone, ruši naravni i Božiji zakon. Na tom „gnijezdu ljubavi“ – porodice – koja se zove „Crkva u malom“, počivaju i društvo i cijela Crkva. Moramo odlučno i hrabro braniti i gajiti te vrednote koje je Bog darovao čovjeku kao svom saradniku.
U ime slobode stvara se bolesno ozračje jer nedostaje odgovornosti za čovjeka i za istinu. Kada god zakažu odgovornost i ljubav za istinu, čovjek je ugrožen. Na tom području molimo Uskrsloga da unese svjetla u javnost, da tama zla ne zaslijepi ovu javnost i ne izvrće vrednote, po čemu se unose strah i nesigurnost u društvo, uništavaju se dobra ovog svijeta radi ličnih interesa.
Tako su i nakon Kristova uskrsnuća htjeli lažima zanijekati da je uskrsnuo, i nisu žalili novca da bi uspjeli zavesti javno mnijenje. Ipak je Kristova pobjeda razbila tu tamu laži i korupcije. Zato mi jedni drugima čestitamo Uskrs jer na toj istini vjere počiva naša vjera, kao i cijela Crkva. Na tom otajstvu utemeljuje se i naša nada kojom se suočavamo u borbi protiv svih izazova ovog svijeta. To je uporište za življenje vremena kako bismo zakoračili u vječnost.
Zato želim uskrsnog svjetla i Kristova mir osobito onima koji su klonuli duhom, izgubili nadu, koji su obespravljeni u ovom svijetu. Po tom svjetlu neka im bude radost u srcu i sretan Uskrs.
Svim porodicama koje se bore očuvati zajedništvo u ljubavi i koje su otvorene životu neka ih Uskrsli ojača i učini sretnima i blagoslovljenima.
Svima koji su u duši i na tijelu ranjeni, želim da svoje rane liječe u ranama Uskrslog Krista i u njemu otkriju izvor utjehe i nade.
Svima koje je zaslijepilo ozračje sebičnosti, oholosti ili koje drugo izvorište mraka, želim da ih obasja uskrsno svjetlo te otkriju pravi smisao života i radosno surađuju na izgradnji boljeg svijeta.
Svakom lično i svima zajedno želim sretan i blagoslovljen Uskrs, pun radosti, utjehe i nade! – poručio je kardinal Vinko Puljić.
