Piše: Zvonimir Nikolić
Kroz sarajevski ratni tunel sam prošao osam ili 10 puta. Ne znam ni ja više koliko tačno, nisam siguran. Ali sam siguran u jedno. Taj tunel sam zvao „Božja kazna“. Jer je za mene to bila klasična Božja kazna, gora od bilo koje druge tih ratnih godina. Samo onaj koji je prošao tuda, zna kako je hodati u uskom tunelu ispod zemlje, nebitno da li je to 2, 5 ili 10 metara dubine – ispod zemlje si, ustajali zrak, voda do članaka a ponekad i više od toga, kolona oznojenih tijela koji u tišini prelaze tih 900 metara i misle samo kako će izaći na drugoj strani i udahnuti opet čisti zrak.
Iako je bio rat, bezbroj puta sam, pomislio kada je meni Božja kazna ovih 900 metara, kako li je tek onim rudarima koji svaki dan prolaze kroz tunele, spuštaju se u utrobu zemlje i kopaju tu dragocjenu rudu? Kako je svaki dan stavljati glavu u torbu, ostaviti ženu i djecu i ići po koru hljeba u mrkli mrak? Kako je zaraditi penziju kao rudar?
Mislim da svako ko je proveo jedan dio života u prošloj državi, a sada živi u bilo kojoj od njih sedam koje su nastale od nje, ima isti problem. Ne mogu da se riješim poređenja. Poređenja kako je nekad bilo i kako je sada. Pa i kada su rudari u pitanju.
U onom sistemu rudari su bili cijenjeni dio društva, čak mi se čini da je Josip Broz Tito (za neke sada omraženi diktator), bio posebno osjetljiv prema rudarima. Tako su rudari imali svoja odmarališta (kao i većina radničke klase), imali su svečane crne rudarske uniforme i redovno su bili na paradama druga Tita. Imali su svoj Dan rudara koji je bio cijenjen. A koliko su bili cijenjeni zbog posla kojeg obavljaju, pokazuje i to da su imali i novčanicu sa likom rudara.
A ko se još ne sjeća Alije Sirotanovića koji je u vrijeme velikog antagonizma sa Sovjetskim savezom, iskopao za jedan dan 17 tona ćumura i tako pobijedio Rusa Alekseja Stahanova, koji je bio u Sovjetskom savezu legendarni i neprokosnoveni rudar. Naš Alija je i njega pobijedio i od Tita tražio samo veću lopatu. Ali od Tita je dobio i stan i auto po želji. Legenda kaže da je skromni Alija izabrao Fiću. I nije ni čudo što kažu da je Alija kada je čuo za Titovu smrt plakao tri dana. Jer kao da je znao. Da rudari nikada neće biti više cijenjeni kao što su bili tih godina.
Ko je kriv, gospodo?
Vidim da su smanjene plate rudarima u Banovićima. I da su rudari u štrajku tražeći svoja prava. I da se na rudare šalju specijalne jedinice policije da ih (navodno bez grubosti) otjeraju sa pruge koju su blokirali. Ima li uopšte veće grehote na svijetu nego rudaru smanjiti platu?
Ne znam kako funkcionišu poslovanja rudnika ali znam da skoro svake godine čujem da su rudari i prije roka ostvarili plan za tu godinu. I ko je kriv, gospodo? Oni koji su svojim rukama iskopali tone i tone ugljena ili vi koji ne znate rukovoditi rudnicima?
A gospodo na vlasti i salonskoj opoziciji, da li je neko od vas nekada otišao u rudnik da vidi bar na trenutak kako izgleda pozdrav „Sretno“ u nadi da će se svi živi i zdravi vratiti svojim kućama i svojim porodicama? Jer ne zaboravite, i rudari su vas birali. I rudari su dali svoj glas za one koji im sada smanjuju plate i šalju na njih policiju.
Ali ako ste zaboravili, da vas podsjetim. Jedan sličan štrajk je jedne davne 1920. godine izazvao Husinsku bunu. I to iz istih razloga kao što su i sada objavljeni. Zbog smanjenja ondašnjih nadnica a sadašnjih plata.
Sretno, rudari!
I nemojte misliti slučajno da rudari koji imaju hrabrost da se spuštaju i nekoliko stotina metara pod zemlju da kopaju, nemaju hrabrosti da se izbore za svoja prava i vrate dostojanstvo svom preteškom poslu. I što je najgore od svega, ti ljudi se ne bune na uslove rada, prastare mašine, ne bune se što svako malo negdje u nekom rudniku poginu njihovi drugovi.
Ne.
Oni samo traže da im se ne smanjuje krvavo zarađena plata.
I kada sljedeći put budete brojali te hiljade maraka bez rada i truda zarađene, sjetite se koliko tona uglja treba svaki rudar iskopati za 800 maraka (400 eura).
I još i to hoćete da im smanjite.
Zato, puna podrška rudarima!
I sretno!
