Tog 2. maja 1992. godine su specijalne jedinice JNA pokušale zauzeti zgradu Predsjedništva BiH, a borbe su se odvijale 150 metara dalje, na Skenderiji, te u blizini Narodnog pozorišta i na Mostu Suade i Olge. Na tim mjestima su pripadnici Specijalne jedinice MUP-a i Teritorijalne odbrane zaustavili pokušaje agresorske vojske da zauzmu zgradu Predsjedništva te tako zadaju fatalan udarac nastojanjima da se sačuva BiH.
Sukobi su počeli u nekadašnjem Domu Armije, a današnjem Domu Oružanih snaga BiH, kada je skupina branilaca Sarajeva pokušala spriječiti iznošenje materijalno-tehničkih sredstava. Tom prilikom je smrtno stradao Asaf Hadžić, jedan od prvih organizatora odbrane Sarajeva, a ranjen je Zakir Puškar. S druge strane, ranjen je potpukovnik Bogoje Božinovski, dok su ostali pripadnici JNA zarobljeni i razmijenjeni.
General JNA Milutin Kukanjac, koji se nalazio u komandi Druge armijske oblasti na Bistriku, naredio je da iz Vojne bolnice, današnje Opće bolnice prim. Dr. Abdulah Nakaš, prema Skenderiji krene elitna jedinica protivdiverzantskog odreda, na čelu sa majorom Markom Labudovićem.
Presretanjem borbenih vozila započeta je čuvena bitka na Skenderiji. Jedan od ključnih trenutaka te bitke, tvrde svjedoci, bio je napad improviziranom protivoklopnom napravom napravljenom od vodovodnih cijevi, koju je koristio rahmetli Nusret Šišić Dedo. Uspio je pogoditi jedno od borbenih vozila. Uslijedila je pješadijska borba, tokom koje je major Labudović teško ranjen. Spasili su ga, ne znajući o kome se radi, uposlenici Doma mladih.
Međutim, na trolejbusku stanicu na Skenderiji je oko 13.00 sati pala granata, najvjerovatnije ispaljena sa Trebevića, koja je, pored Labudovića, ubila i šefa osiguranja Doma mladih Marka Starčevića i Eska Alispahića, a ranila radnika Peđu Novakovića. Specijalne jedinice Druge armijske oblasti, predvođene pukovnikom Milanom Šuputom, zapalile su nešto kasnije, uz pomoć radnika odanih SDS-u, zgradu Pošte.
Tada je došlo do sukoba sa braniocima Sarajeva, kada se dogodila i legendarna scena, u kojoj je Adem Jež prvi put u životu ispalio projektil iz protivoklopnog sredstva, ranije zaplijenjenog u akciji na Jevrejskom groblju, i pogodio borbeno vozilo u blizini Narodnog pozorišta. Nakon tog pogotka, Šuputovi specijalci se povlače u UPI-jev neboder, gdje su i zarobljeni nakon borbi koje su trajale čak do 3. maja.
Popodne je ka Skenderiji iz pravca Grbavice krenuo tenk, kojeg je kod Mosta Suade i Olge, nakon tri neuspješna pokušaja, pogodio Nezir Brajović Braja. Taj je tenk do kraja opsade Sarajeva ostao kraj mosta.
Po povratku sa mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina Berberović, zamjenik predsjednika Vlade Zlatko Lagumdžija te tjelohranitelj Nurudin Dinče Imamović uhapšeni su na Sarajevskom aerodromu i odvedeni u Lukavicu.
– Ja sam ovdje praktično zarobljenik – kazao je Izetbegović nakon što se javio u Dnevnik 2 TVSA.
Postojalo je više teorija o zarobljavanju Izetbegovića, a jedna od njih je ona prema kojoj je on trebao biti likvidiran te da je njegovu poziciju trebao preuzeti Fikret Abdić, koji se “iznenada” pojavio u Sarajevu.
General JNA Milutin Kukanjac je ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića.
U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova Predsjedništva Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića sa generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni su principi razmjene.
Razmjena je dogovorena za 3. maj, kada je u Dobrovoljačkoj, sadašnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića, poginulo, prema riječima Milutina Kukanjca, šest osoba: vojnik Zdravko Tomović, tri pukovnika Miro Šokić, Budimir Radulović i Boško Mihajlović, jedan potpukovnik Boško Jovanić te Nurmela Šuko.
Ono što je uslijedilo jeste najduža opsada jednog grada u novijoj historiji, duža čak i od opsade Staljingrada. Tokom opsade je smrtno stradalo 11.541 osoba, 1.601 dijete, prenosi Faktor.
Grad je u potpunosti razoren, a na njega je dnevno u prosjeku padalo 329 granata.
