Najveći problem je – poljoprivreda. Slijede krivolov i generalno odnos čoveka prema prirodnim staništima.
Rijekama, planinama, močvarama… Kada se beskompromisno krče šume pate i životinje, kada se isušuju močvare – pate životinje. U Bosni i Hercegovini ugrožene su brojne životinje vrste, a neke su u potpunosti iščezle.
“RS je u fazi donošenja jedne uredbe o strogo zaštićenim i zaštićenim vrstama, dok u Federaciji Bosne i Hercegovine to još uvijek nije riješeno. Na tim uredbama našle su se sve moguće kategorije divljih vrsta. Od biljnih vrsta do životnjskih vrsta i gljiva. To je jedan preopširan spisak da ga sada čitavog nabrojimo. U suštini najugroženije su vrste među biljkama, a kod životinja najviše je vrsta među insektima i pticama”, kaže na početku razgovora za “Radio Sarajevo” Jovica Sjeničić, iz Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta Banjaluka.
Veliki broj ptica iz reda grabljivica potpuno je nestao s ovih prostora, dok su mnoge ugrožene.
“Kada se priča o ugroženosti, tu se podrazumijevaju i vrste koje su nedavno nestale, odnosno iščezle s ovih prostora. Kada se priča o pticama, to su one vrste koje su u vrhu lanca ishrane”, ptice grabljivice i lešinari. Generalno, to su ptice grabljivice i tu spadaju crni strvinar, orao bradan, bjeloglavi sup, bijela kanja. To su lešinari koji su prije nekoliko desetina godina iščezli sa ovih prostora”, kaže Sjenčić.
Među najugroženijim su orlovi i sokolovi, ali i ptice močvarice u donjim tokovima reka Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une…
“S druge strane, to su mnoge vrste ptica grabljivica među kojima su orlovi i sokolovi, koji su sada na ivici izumiranja u BiH. Jedan od najtipičnijih primjera je sivi soko kojem se znatno smanjila brojnost. Ta se vrsta proredila zbog negativnog odnosa golubara, krivolova i generalno odnosa čovjeka, suženja životnog prostora i nestanka plena. Kada se radi o nekim drugim grupama to su ptice močvarice, gdje čovjek isto tako negativno djeluje na njihova staništa, uništava ih. Pogotovo su to ptice donjih tokova rijeka poput Save, Bosne, Drine, Vrbasa, Une i tako dalje.
Ubrzano se uništavaju prirodna staništa, isušuju se bare, močvare, prevelika je količina organskih supstanci… Faktor broj jedan po statistici je poljoprivreda. Ne samo kod nas, nego u svijetu i Evropi”, ističe Sjenčić.
Ugroženim vrstama često ipak presude i lovci. Takav slučaj imali smo prije par godina u Odžaku.
“Imali smo taj slučaj kod Odžaka kada su ubijeni, ne jedan, nego dva-tri bjelorepana. To je najkrupnija grabljivica Evrope koja je prisutna u BiH. Jedino poznato mjesto gdje prave gnezda u BiH je kod Odžaka. Istovremeno tu je zabilježen i najveći procenat krivolova u cijeloj Posavini. Bio je jedan slučaj u Orašju, jedan u Domaljevcu, dva-tri u Odžaku. Istovremeno imamo jedno jedino registrovano mjesto gdje prave gnezda i veliki pritisak na tu vrstu, što od krivolova, što od negativnog uticaja poljoprivrede koja direkto utiče na njegovo stanište”, ističe Sjenčić.
Najugroženija vrsta sisara je ris, a u opasnosti su i medved i vuk.
“Ris, vuk, medved. Te velike zvijeri su najugroženije. Od svih nabrojanih, ris je svakako najugroženiji, a tokom jednog perioda potpuno je bio isčezao s prostora Bosne i Hercegovine. Međutim reprodukcija u Sloveniji imala je pozitivne ishode i to je populacija koja je donesena s Karpata sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Njegovu brojnost je najteže utvrditi od svih zvijeri i najčešće se navodi kao vrsta koja je najmanje poznata i nauci u BiH, ali je i najugroženija. To je vrsta koja je najizbirljivija po pitanju staništa i plijena”, kaže Sjenčić.
Ponekad na društvenim medijima možemo videti fotografije i videopriloge medveda i vukova s naših planina. Najzastupljeniji su na sjeveru zemlje.
“Najkraće rečeno, oni se nalaze u brdsko-planinskim područjima. Zadnjih godina nije ni pravilo da su to nenaseljena područja. Većinom su to ruralna područja, a nepristupačna su meta reprodukcije i jedne i druge vrste. To su tamne četinarske šume. Pojavljuju se na sjeveru zemlje, Grmeč, Uzlomac, Ozren i do Drine. Pojavljuju se i sve dole do Trebinja. Severno od Grmeča imamo populaciju koju dijelimo sa Hrvatskom. Čak i do Sanskog Mosta ih ima. Bilo je lutanja i po Kozari. Svjedoci smo, u vrijeme klimatskih promjena, da znaju da se pojave jedinke pet kilometara od grada. U Banjaluci jedna jedinka je sišla baš u grad”, ističe Sjenčić.
Ugoržene divlje životinje često su i čipovane kako bi se zaštitile na što bolji način. Međutim, u Bosni i Hercegovini to praćenje nije uređeno onako kako bi trebalo biti.
“Postoji pravna osnova da se to radi, pogotovo kada su u pitanju neke ugrožene vrste. To se ne radi organizovano i to je veliki problem. Nema plana upravljanja ni za jednu vrstu. Ne postoji ni za sisare, ni za ribe, ni za vodozemce. I to što ima rezultat je nekih individualnih projekata, udruženja, aktivista, fakulteta…
Trenutno postoje neki projekti. Radi se trenutno na medvjedu, a na vuku rade određeni fakulteti, većinom PMF ili Šumarski fakultet. Za risa smo radili nešto sa Crnom Gorom i Makedonijom, neki balkanski projekat. Za ptice se većinom radi za dvije-tri vrste. Radi se trenutno projekat za sprečavanje trovanja, a on je direktno vezan za lešinara kojeg smo naveli ranije. Pokušava nešto da se uradi i za ptice grabljivice, a sve je to ograničeno na pojedince, udruženja, aktiviste”, kaže Sjenčić.
Zakon o zaštiti prirode postoji, ali kao i obično u Bosni i Hercegovini teško ga je primjeniti.
“Zakon o zaštiti prirode postoji. Mi imamo taj zakon i u Federaciji BiH i u RS i malo je komplikovan. Naš zavod nije javna ustanova, a trebala bi da bude. U FBiH nema ni zavoda, sve je podijeljeno na opštine i kantone i toliko je komplikovano. Zakon postoji, ali ga je teško provesti. Što se tiče neke promjene, ona treba da kreće od vrha.
Kreće od pojedinca, ali se završava u nekom sistemu. Ministarstvo bi trebalo da sada ove uredbe koje donosi počne provoditi u praksi. Prije toga trebaju se uskladiti neke vizije ministarstva i javnih ustanova, prije svega šume, vode i poljoprivredni sektor. Ta tri korisnika prirodnih staništa trebaju sarađivati. Bez zaštite prirodnih staništa ne možemo ništa, a ta se zaštita treba sprovesti u praksi. Zakoni i planovi upravljanja mogu se pisati do sutra, ako se ne usklade ciljevi i vizije od toga nema ništa”, ističe Sjenčić.
