Uvjerili smo se nažalost u to i ovoga maja.
Realizovane aktivnosti kojima se hvale nadležne institucije uglavnom su bile usmjerene na saniranje nastale štete, obnova nasipa i vodoprivrednih objekata radila se sporadično, izgradnje novih praktično i nema, a prevencijom se niko nije bavio ni prije poplava, a ni nakon njih.
Nije realizovan ni “Akcioni plan za zaštitu od poplava i upravljanje rijekama u BiH”, koji su se obavezale realizovati sve vlasti u BiH do kraja 2017. godine. Na sjednici Vijeća ministara BiH održanoj u martu prošle godine, rok za njegovu realizaciju produžen je do 2021. godine. Tako se kod nas riješavaju problem.
Prisjetimo se i Anketni odbor koji je NSRS oformila s ciljem da se utvrdi odgovornost rada institucija nadležnih za djelovanje prije i tokom poplava, 2014. godine. Naravno, nije utvrđena ničija odgovornost.
Kako je još ranije za “Buku” rekao profesor banjalučkog Prirodno matematičkog fakulteta Čedomir Crnogorac, kvalitetnom sistemu zaštite od poplava u RS nedostaje mnogo toga, počev od zakonske regulative koja je nasljeđena iz Jugoslavije, neodržavanju vodoprivrednih objekata pa sve do nekompetentnih ljudi koji zauzimaju ključne funkcije u sistemu zaštite vodoprivrednih objekata.
“Da li zbog nedostatka sredstava ili nezainteresovanosti odgovornih, vodoprivredni objekti su uglavnom samo sanirani i pitanje je koliko bi mogli izdržati veći rast vodenih tokova i obilnije kiše. U vrijeme Jugoslavije je za samo dvije godine, od 1963 do 1965 godine, odbrambenim nasipima zaštićen kompletan tok Save. To je u vrijeme bivše države i redovno održavano, a ukoliko je neko i pravio greške za to je odgovarao. Danas, nažalost, niko ne radi svoj posao, na ključnim funkcijama nisu kompetentni ljudi i za svoje propuste, ne odgovaraju“, kaže Crnogorac.
“Ovo nikada prije nije bilo”
Često se poplave iz maja 2014. godine karakterišu kao nezapamćene, najveće i “nikad viđene”. Međutim, to nije posve tačno, jer je područje BiH odvajkada podložno poplavama, o čemu svjedoče i podaci objedinjeni u knjizi, tačnije zborniku radova, “Poplava, zemljotres, smog”. Kako je navedeno, od početka hidroloških mjerenja u Bosni i Hercegovini, 80-ih godina XIX vijeka, pa do 1976. godine, do kada su u knjizi obrađene velike poplave, ovakve pojave zabilježene su u više navrata.
Prva velika poplava registrovana je u novembru 1896. godine. Tada su zabilježeni i nikada kasnije dostignuti maksimalni vodostaji na rijeci Drini.
U julu 1915. godine zabilježeni su (a nisu do 1941. godine dostignuti) maksimalni vodostaji na nekim mjernim mjestima na rijeci Bosni i njenim pritokama (Željeznica, Fojnica i Krivaja) i tada su velike štete pretrpjeli Visoko, Olovo, Zavidovići, Maglaj i Doboj.
Prva poplava u međuratnom periodu koja se posebno izdvaja, kako po broju mjernih mjesta na kojima su postignuti maksimalni vodostaji, tako i po veličini zahvaćenog prostora i štetama koje su poplave ostavile iza sebe jeste poplava iz novembra 1925. godine. U tom periodu, zbog velikih padavina, većina bosanskohercegovačkih rijeka je nadošla i na nekoliko desetina vodomjernih stanica zabilježeni su do tada maksimalni vodostaji. Na čak 29 vodomjernih stanica rekordi postavljeni u novembru 1925. godine nisu dostignuti ni premašeni do početka Drugog svjetskog rata, a na mnogim mjestima nisu premašeni ni do danas.
Sljedeća velika poplava zadesila je BiH u aprilu 1932. godine, kada je posebno teško bilo pogođeno područje uz rijeku Savu.
Dvije godine u novembra 1934. godine, uslijedila je još jedna velika poplava. Ovaj put na rijeci Neretvi i nekim njenim pritokama zabilježeni su istorijski maksimumi. Slične su poplave ovo područje pogodile i tokom 1937. i 1940. godine, a velike štete u isto vrijeme pretrpjeli su i drugi krajevi u Bosni i Hercegovini, posebno uz rijeku Savu. Velike poplave zadesile su Doboj i ostala opšinska središta Dobojskog sreza u noći između 12. i 13. maja 1965. i prouzrokovale veliku materijalnu štetu, a zbog dobro organizirane službe spašavanja ljudskih žrtava nije bilo. Osim grada Doboja, u ovoj poplavi velike štete pretrpjele su sljedeće opšine u Dobojskom srezu: Modriča, Teslić, Odžak, Maglaj, Bosanski Šamac i Zavidovići.
Deset godina kasnije 1975., dogodile su se, između ostalih, poplave u Tuzli, koje su odnijele dva, a u Tešnju 1976. devet ljudskih života.
Zaključak je jasan, ljudi ovdje oduvijek žive sa polavama i poplave su bile i ostale istinski rizik. Međutim, svi ti rizici ne moraju nužno dovesti do katastrofa, ukoliko se poduzmu konkretne mjere.
Nažalost, nadležne sužbe i vlasti nikako da nauče lekciju.
Opravdanje je uvijek nedostatak novca, pa radije djeluju kratkoročno nego dugoročno – kada dođe do poplava, iz fondova se izdvoje određena sredstva, političari obuke čizme, posjete ugrožena područja, pošalju emotivne poruke, daju obećanja i kao krunu svega osnuju fond solidarnosti.
A dok se na ovom polju nešto ne promijeni, ne piše nam se dobro i svaki strah stanovništva je opravdan.
