Izjavio je ovo u intervju za “Vijesti” prof. dr. Esad Bajtal povodom sve češće u javnosti spominjanog „Drugog memoranduma“ Srpske akademije nauka i umjetnosti.
U intervjuu za naš portal profesor Bajtal je istakao kako srećom postoje zdrave snage i pojedinci bosanske politike i društva, koji prepoznaju memorandumsku opasnost, s jedne, i potrebu što intenzivnije saradnje sa dremljivom, i usporenom međunarodnom zajednicom, s druge strane.
U javnosti se u posljedje vrijeme ponovo aktuelizirala priča oko tzv. Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Kakav je vaš stav o tome i koliko je taj dokument opasan po budućnost na ovim prostorima, prije svega po BiH?
Svaka isključivost – a takvim se, na osnovu onoga što je „iscurilo“ u javnost, prikazuje i Memorandum 2 SANU – vodi riziku destabilizacije. Ne samo ovih, nego i širih prostora. U tom smislu, a sa stanovišta krvavih posljedica agresije na BiH devedesetih, međunarodna zajednica mora snagom zakonskih, političkih i drugih sredstava, u okviru dejtonskog mirovnog sporazuma, i drugih akata međunarodnog prava, učiniti sve kako bi spriječila ponavljanje poznatih posljedica Memoranduma 1 (1986.) njegovih ambicija kojima je, tada, mirno svjedočila.
Memorandum 2 je na neki način dokument koji određuje pravila rada i ponašanja svih srpskih političara u Srbiji i RS-u. Koliko se u praksi može vidjeti da političari iz RS-a i Srbije slijede uputstva Memoranduma 2?
Sistematična, uporna, ranije sofisticirana, a sad već i očigledna, prozirno racionalizirajuća opstrukcija i disfunkcionalizacija države od strane politika i političara s obje strane Drine, jasno je programsko djelovanje tog neoficijelnog i „tajnog“ dokumenta. Ukratko: Vučićeva uporno ponavljana slatkorječiva nedorečenost o poštovanju BiH i njenog integriteta, poriče samu sebe u državno-rušilačkim izjavama Dodika preko kojih zvanični Beograd i Vučić šutke prelaze. I time, prešutno-jasno, potvrđuju svoju saglasnost na njegovo antidejtnosko, i po mir rušilački opasno, ponašanje. Jer, logičko-taktički gledano, on izgovara tačno ono o čemu Beograd strateški šuti, a praktično teži da realizuje.
Milorad Dodik nakon skoro svakog političkog sastanka u BiH drugi dan ide u Beograd na noge Aleksandru Vučiću. Možemo li ovdje govoriti o svojevrsnom primjeru pridržavanja ovog dokumenta?
Odgovor na prethodno pitanje, čini ovo, koje sada postavljate, čisto retoričkim. Učestalost i koordinacija njihovih susreta, očigledna je potvrda sinhronizacije instrukcija, metoda i taksativnih ciljeva Memoranduma. Kad tome dodate moskovsku geopolitičku pozadinu koja sve ovo prešutno ili otvoreno podržava, onda razumijete svu osiljenost, istrajnost i ambiciju tog velikodržavnog projekta koji, još uvijek, uznemirava građane i državu BiH. Ali, ne samo nju. Nego, kako to godinama gledamo, a po nedavnim sudskim presudama akterima državnog udara u Podgorici i zvačino saznajemo, na sličan način i na tragu iste logike, i uz pomoć Crkve (SPC), režimu uznemiravanja i kontinuirane destabilizacije, povrgnute su Crna Gora i Makedonija.
Provođenje onog prvog Memoranduma dovelo je do rata i ubistava, protjerivanja, silovanja i pljačkanja hiljada ljudi. Koliko je u ovom trenutku moguće da se ponovi isti scenario?
Tačno onoliko koliko je, i ako je, međunarodna zajednica spremna da im to dozvoli?
Ili je pak, odlučna da ih u tome spriječi!
Ako je suditi po nedavnoj aferi i trenutačnom krahu Dodikovog desničarskog kompanjona Štrahea, i ekspresnim smjenama njegovih ministara u vladi Austrije, demokratski, politički zreo svijet, nije spreman dozvoliti, u svojoj kući, netransparentno, nezakonito i protivzakonito djelovanje. Dakle, upravo ono kakvo prepoznajemo u memorandumskoj matrici na ovim prostorima.
Ako je EU, naša buduća kuća, a mi jedna od njenih soba, onda bi već danas, i upravo na ovom memorandumski destruktivnom primjeru, ta ista EU, morala pokazati svoju odlučnost i neprihvatljivost za djelovanje bilo čije, po kućni mir i demokratiju podrivčke logike. Mislim da će se stvari kretati upravo u tom pravcu, i da će i ovaj, kao i prethodni memorandum, završiti na smetljištu istorije. Ukoliko se to ne dodgodi, onda je demokratski svijet, svjesno ili nesvjesno pristao na sudbinu vlastitog nestanka u raljama desničarskog neofašizma u porastu.
Je li ovo dokaz da Srbija još uvijek nije odustala od ideje Velike Srbije?
Iz prethodnih odgovora možete i sami izvuči logičan zaključak. Nadam se, a to je mnogo važnije, da ga je demokratski, miroljubivi svijet, već izvukao i shvatio šta mu je činiti u ime vlastitog mira i političkog dostojanstva, koje, civilizacija i proklamovana demokratija našeg vremena, aksiomatski neupitno – podrazumijevaju.
Jedno od poglavlja u Memorandumu 2 posvećeno je i međunarodnom lobiranju za interese RS-a, a prethodnih dana Američko ministarstvo pravde objavilo je da su Dodik i RS na lobiranja u SAD-u potrošili za deset godina više od 30 miliona dolara. Kakav zaključak se može izvesti iz ovih podataka?
To nam, sugeriše mogućnost da sljedbenici Memoranduma i sami shvaćaju da krvopriliće i nasilje iz devedestih, više nije prihvatljivo u svrhu dovršavanja neostvarenih ratnih ciljeva, te, lobiranjem „kao instrumentom savremene politike“, pokušavaju, samo na drugi način, ostvariti svoje memorandumske etno-ekspanzionističke, velikodržavne politički reakcionarne planove.
U BiH izgleda niko ne shvata ozbiljnost ovog dokumenta i postojeće situacije. Naprotiv, svako upozoravanje na opasnost ocjenjuje se kao radializam i ratno huškanje. Da li je moguće da nismo ništa naučili iz prethodnog ratnog iskustva?
Sve je moguće, pa i to.
Ali, isuviše prozirna sofisterija memorandumske logike, njene samoraskrinkavajuće prakse i, na našu sreću, prizemne, dodikovske destruktivne retorike, dešifruju sav besmisao takvih „ocjena“ kojima naša životna realnost uskraćuje svaku smislenu (o)zbiljnost.
Srećom postoje zdrave snage i pojedinci bosanske politike i društva, koji prepoznaju memorandumsku opasnost, s jedne, i potrebu što intenzivnije saradnje sa dremljivom, i usporenom međunarodnom zajednicom, s druge strane.
Alarmiranje i buđenje te zajednice, pozivanjem na dosljednu primjenu u BiH, istih onih pravila demokratske političke igre koja njeguje u svojoj kući, neizbježni je zadatak i pravac dejelovanja koja od osviještenih, trezvenih zvaničnika, očekuju umorni i etno-politikantskim, velikodržavnim ambicijama i poniženjima, izmrcvareni građani ove zemlje.
