Ovo nije obično putovanje, budući da svakog putnika očekuje višesatna vožnja na prilično skučenim sjedištima, na kojim se i oni najtolerantniji uznemire nakon nekoliko sati vožnje. Žamor koji stvaraju putnici dok čekaju svoj autobus, vidno nervozni zbog preopterećenosti koferima i torbama, prekida nečiji glas, prenosi “Univerzitetski odjek“.
– Nema više mjesta u ovome, zakucan je, čekat ćemo idući.
Prva stanica na putu iz Novog Sada je Beograd, u kojem ulazi nekoliko stranaca koji zbunjeno traže broj svog sjedišta, dok im čitav autobus pokušava objasniti da se to ovdje baš i ne poštuje, te da mogu sjesti na bilo koje prazno sjedište, kojih svakako nije preostalo mnogo.
Oko 22 sata autobus napušta peron beogradske stanice. Većina je pauzu iskoristila da zadovolji različite potrebe, znajući iz iskustva da je iduća pauza tek za dva i po sata. Pojedini su odmah po ulasku u mračni dio magistrale utonuli u san, ali mnogo je više onih koji pokušavaju da vrijeme prekrate uz pomoć društvenih mreža ili gledajući neki film koji su pripremili još prije polaska.
Oni koji u ovakvim uslovima ne mogu zaspati ni na trenutak obično pokreću raznorazne teme s osobom pored sebe, samo da bi odvukli pažnju od monotonog zvuka motora autobusa. Uskoro se u ustajalom vazduhu miješaju arome različite hrane, jer su neki od nervoze već ogladnili. Cjelokupnu atmosferu upotpunjava i učestalo šuškanje kesa, amabalaže od čipsa, smokija, štapića.
Idealnu temperaturu kao da je nemoguće uspostaviti, pa je obično u zadnjem dijelu autobusa izrazito toplo, a u prednjem veoma hladno. Ubrzo dotrčava jedan mladić do vozača, crven od toplote.
– Možeš li ugasiti grijanje, prokuhasmo gore!
Situacija se malo smirila i većinski dio autobusa upao je u san, ili barem u neki dremež, to jest u neko stanje između jave i sna, ali sve to prekida glas vozača.
– Pauza 20 minuta!
U tom trenutku pale se svjetla, pa se mogu vidjeti već izmorena lica putnika koji trljaju oči, koje se privikavaju na iznenadni snop svjetlosti.
– Ovi će prespavati čitav put, mogu i na kamenu zaspati – komentariše jedan mladić zavidno gledajući svoje drugove koji spavaju čvrstim snom.
Nakon tradicionalne pauze u konaku kod Čačka, putovanje se nastavlja dalje. Kroz koji sat uslijedila je prinudna pauza na graničnim prelazima. Granični policajac ulazi u autobus i, prijekorno gledajući svakog pojedinca, uzima ličnu kartu ili pasoš. Jedna djevojka je zaspala dok je policajac došao do nje, ali ju je iz sna probudio povik: ‘Šta spavaš?!’
Gotovo jednosatna kontrola na granici unijela je veliki nemir i u one najstrpljivije. A posebno su uznemireni nikotinski zavisnici, koji ne mogu dočekati pauzu da povuku dim cigarete.
– Kad će više ta pauza, ja moram zapaliti – prolama se autobusom glas jednog starijeg gospodina.
U jutarnjim satima stižemo do Ustiprače, mjesta posljednje pauze prije konačnog dolaska kući. U restoranu koji radi cijelu noć neki već piju jutarnju kafu, neki čaj, a ima i onih koji su se odlučili i za obilan doručak. Ipak većina se šeta po svježem jutarnjem vazduhu, koji se podiže s obližnje rijeke, a spušta s planine, pokušavajući tako da pokrene cirkulaciju narušenu istim položajem na uzanom sjedištu autobusa.
Za one koji još uvijek nisu uspjeli da utonu u san, kao idealna prilika našao se čovjek iz Kanade koji je krenuo u rodno Nevesinje nakon 30 godina. Nostalgično i zanimljivo priča o životu u prijeratnom Sarajevu, ali mu na trenutke ponestane poneka riječ na srpskom, pa ubaci englesku, konstanto kotrljajući ‘r’.
U Foči je izašlo dosta putnika, pa je to donekle rasteretilo preostali put i nekima omogućilo da se konačno postave u horizontalni položaj.
Novi dan svanjava, a u oči upada tabla s natpisom ‘Tjentište’. Spomenik poginulim junacima u Bici na Sutjesci, koji se nalazi s desne strane, podstiče na uvijek aktuelnu i iznova zanimljivu raspravu o periodu Drugog svjetskog rata. U njoj prednjače dvojica starijih ljudi.
– Eh, kad se sjetim kako smo lijepo živjeli za vrijeme Tita – gotovo sa suzama u očima govori jedan od njih.
– Ma kakav Tito, on je vaš – momentalno odgovara drugi, izgovarajući posljednju riječ s dugosilaznim akcentom.
Oblačno jutro, uz poneku kapljicu kiše, uspavalo je većinu. Umor je sustigao sve, pa su utihnule i započete žustre rasprave o politici. Mogao se jedino čuti ustaljen zvuk motora autobusa i povremeno škripanje brisača, koji su otklanjali kapi kiše koja je počinjala intezivnije da pada. Dremež, koji je kolektivno zahvatio izmorene putnike od već jedanaestočasovnog putovanja, prekinuo je krupni glas vozača.
– Gacko! Putnici za Bileću i Trebinje neka pređu u drugi autobus!
Uz jednoličan zvuk točkova kofera i zagrljaje s najbližim kao i standarno pitanje: ‘Kako si putovao/putovala’, završava se oko sedam sati ujutru ovo dugo putovanje. Barem za one koji izlaze na ovoj stanici, a neki imaju još malo vožnje, koja će im sigurno proći u snu, jer kiša pojačava, a umor sve više uzima svoj danak.
Piše: Aleksandar Milošević
