– Gospodine Petriču, komesar EU Johanes Han rekao je da je za rješavanje problema u odnosima između Kosova i Srbije u principu potrebna veća odlučnost. Za Srbiju je status Kosova problem. Da li ste sigurni da bi to moglo da se riješi u narednih nekoliko mjeseci?
Ja sam se prije skoro godinu dana, u proljeće-ljeto prošle godine, veoma angažovao na približavanju ideji dvojice predsjednika, koji su očigledno spremni na kompromis na jedan miran način, a time i na to da se veliki istorijski kompromis između Srba i Kosovara postavi na solidnu osnovu. Ne mislim da bi trebalo prihvatiti sve prijedloge…Ali, Njemačka je odjednom protiv toga da se određene stvari tako regulišu – mada je predstavnik Berlina od početka bio u timu Federike Mogerini i očigledno podržavao njenu strategiju. A onda iznenada Njemačka, odnosno gospođa Merkel kaže: Mi to ne nećemo.
– Moram da Vas prekinem. Vi kažete da postoje ideje obojice predsjednika koje biste podržali, ili tako nešto… Međutim, javnost nema jasnu predstavu o tome šta znači ta ideja. Da li je u pitanju podjela Kosova ili je to neka vrsta razmjene teritorija? O čemu se tu radi?
To je nažalost problem, to što javnost nije uključena. Smatram da je to veliki problem Brisela, Beograda i Prištine. Mislim da bi Brisel u tom slučaju bio u poziciji da vodi otvoreni dijalog o opcijama i mogućnostima za postizanje kompromisa. Baš zato što je u Briselu očigledno odlučeno da nema crvenih linija, da je moguća i razmjena teritorija, trebalo bi da se igra sa otvorenim kartama. Ne mislim da je to najbolje od svih rješenja, ali u okolnostima koje sada prevladavaju, nema najboljeg rješenja. Uvijek postoje samo teški kompromisi koje bi trebalo dogovoriti kako bi se situacija konačno smirila. Jer, vidite šta se sada dogodilo i kako brzo emocije ponovo mogu da dovedu do usijanja. To ovako ne može da nastavi. U suštini, bio sam i ostao mišljenja: bojim se da Evropskoj uniji ponestaje vremena. Obje strane je trebalo uključiti u jedan širi proces, po ugledu na Dejton ili Oslo ili nešto drugo, kako bi dvije strane zajedno i konačno dogovorile kompromis. Mogućnosti koje postoje poznate su već godinama.
– Maloprije ste kritikovali stav Njemačke zato što ne želi da prihvati sve prijedloge. Kako vidite inicijativu Angele Merkel i Emanuela Makrona da nastave dijalog u Parizu? Da li je to udaljavanje od dosadašnjeg projekta EU ili njegov nastavak?
Bojim se da je to još jedna od onih inicijativa koje smo već viđali u različitim konstelacijama i koje nažalost ne dovode do uspjeha. Jer, ako nekoliko dana poslije Berlina imamo situaciju kao sada na sjeveru Kosova, onda moram da kažem da sastanak u Berlinu očigledno nije bio uspješan. Sumnjam da će u Parizu biti bolje.
– Kako biste Vi riješili problem? Postoje različite ideje. I sami znate da je ideja o podjeli ili razmjeni teritorija veoma opasna. Postoje ljudi koji govore o ratovima, o incidenatima…
Nesumnjvo, ima mnogo opasnosti, ali one su dio svih pregovora i svakog kompromisa. Predlažem da se sada pokuša da se organizuje nešto kao – dijalog plus.
– Šta to znači?
Njih dvojica ne bi trebalo da se sastaju samo jednom mjesečno ili čak da prave i duže pauze. Evropska unija bi trebalo da preuzme inicijativu i poziva dvije strane na diskusiju o rješavanju ovog pitanja, u Briselu ili možda u nekoj drugoj državi – mogu da zamislim da dođu i u Beč – gdje u intenzivnom pregovaračkom procesu na osnovu prijedloga koji se nalaze na stolu pokušavamo da pronađemo najbolje moguće rješenje za razlike i protivrječnosti.
– Vi zapravo govorite o „Dejtonu”, ali u evropskim okvirima?
Apsolutno. To mora biti evropsko rješenje. Ne bih volio da su prisutni Vašington ili Moskva. Uostalom, to je evropski problem. To će biti riješeno, to mora biti riješeno u Evropi. Iz tog razloga, taj proces bi trebalo da vodi Evropa.
– Jasno Vam je da ni Srbija ni Kosovo ne žele da se odluka donese bez Rusije ili bez SAD.
Objema stranama treba reći: hoćemo evropsko rješenje. Na kraju krajeva, obje države žele da postanu članice Evropske unije. Ali to takođe znači da interesi Evrope moraju biti u prvom planu. To je nešto što obje strane moraju da shvate.
– Prije par dana, na sjeveru Kosova je bila žestoka akcija u kojoj je bilo hapšenja, pa čak i nasilja. Da li strahujete od novih eskalacija?
Prvo, moram da kažem da bi trebalo utvrditi okolnosti koje su dovele do te akcije koja je u svakom slučaju bila pretjerana. I naravno, oni koji su uhapšeni moraju biti izvedeni pred redovne sudove. S obzirom na takvo raspoloženje, mislim da je neophodno da UN i EU, koje su ionako već na Kosovu, pažljivo prate taj proces – pravno i sudski – kako bi se na kraju zaista sve razjasnilo.
– Kako se može organizovati nastavak dijaloga ako se u načelu zna da Kosovo ne želi da ukine takse. Kako se može zamisliti takav dijalog?
Uvjeren sam da obje strane moraju ispuniti određene uslove.
– Koje uslove?
Naravno, prije svega, radi se o Prištini i tamošnjoj vladi. Mi znamo da tamo postoje različiti stavovi u pogledu tih taksi. Rekao bih da je vrlo jasno da takse moraju biti suspendovane i onda se može doći do smislenog dijaloga. To je preduslov. A onda bi moralo da se govori o stvarnom rješenju problema, a ne samo o pojedinačnim mjerama koje djeluju kao pretjerana reakcija.
– Da. Ali premijer Haradinaj kaže da je uvođenjem taksi u principu spriječio ideju podjele i razmjene teritorija. Naravno, ljudi se pomalo plaše ove ideje, to bi moglo biti opasno i za druge zemlje…
U pregovore o konačnom rješenju morate ući otvoreno. Morate poći od toga da je Briselski dijalog već pripremio detalje, barem na papiru, neformalno, da je došlo do napretka u petogodišnjem dijalogu. Taj napredak je osnova na kojoj se gradi konačno rješenje. A sve ostalo što se u međuvremenu desilo, sve jednostrane akcije, jednostavno moraju biti povučene. To uključuje i stoprocentno povećanje carina.
– Pod pretpostavkom da Srbija i Kosovo postignu sporazum oko promjene granica, na primjer, zašto bi Republika Srpska ostala u Bosni i Hercegovini, ako bi u principu bilo moguće da i druge zemlje promijene granice?
Mogu samo da citiram bosanskog predsjednika Željka Komšića koji je izjavio da ne postoji veza između situacije u BiH i situacije na Kosovu. Zašto? Jer, ako dođe do promjene granica, ako se radi o rezultatu pregovora o kosovskom pitanju, onda to mora da bude rezultat koji su prihvatile obje strane. Primjenjuju se međunarodna pravila, bilateralne promjene granica su moguće samo između dvije suverene države – konsenzusom.
Prvo, u Bosni nema konsenzusa u vezi sa tim, i drugo, bilo bi veoma važno reći da BiH postoji u granicama koje su uspostavljene Dejtonskim sporazumom. Taj međunarodni ugovor je Republici Srpskoj takoreći dao egzistenciju i svaki pokušaj srpske strane u Bosni da promijeni granice, automatski bi doveo do gubitka međunarodnog statusa Republike Srpske. To se mora imati na umu. A o tome se premalo razmišlja.
– Kako to mislite? Kako Republika Srpska može da izgubi taj status?
Zato što su Dejtonskim sporazumom uspostavljene međunarodne granice koje su potpisali Beograd i Zagreb. Dakle, dvije ključne sile u regionu su garanti Dejtonskog sporazuma i one su obavezne da priznaju svoje potpise.
– Vi smatrate da eventuelne promjene na Kosovu, između Kosova i Srbije, neće dovesti do promjena u drugim zemljama?
Upravo tako. Kad malo bolje pogledate, to su dvije različite stvari. I zaista bi ih trebalo gledati odvojeno. Nažalost, čak i diplomate i političari koji se bave tim pitanjem često zaboravljaju ono što je odlučeno prije 25 godina. I da je jedino zaista otvoreno međunarodno pitanje – pitanje granica između Kosova i Srbije. Za rješavanje tog pitanja su neophodne dvije strane. Potrebna je garancija Evrope da su granice sa Kosovom validne, da su ih priznale obje strane. A osim toga – to je moj prijedlog od prije godinu dana – sveukupnom regulativom za cio region, za cijelu teritoriju bivše Jugoslavije – granice, uključujući i Dejtonske granice moraju garantovati i podržati svi: Beograd, Zagreb, Sarajevo, Vašington, Moskva i Brisel.
– Osim predsjednika Vučića i donekle predsjednika Tačija, na samitu u Berlinu su sve zemlje regiona bile protiv podjele ili promjene granica. Vi i dalje mislite da je to moguće?
Ne, ne… Ja se tu uopšte ne pitam. Ponavljam: ja prije svega hoću da kažem da prednost dajem rješenju koje aktivno podržavaju obje strane, sporazumu koji žele obje strane. Kompromis je na Balkanu nepoznata riječ. Tamo se pridržavaju samo onoga što su oni dogovorili i za šta se smatraju odgovornim. Ovdje bi prvi put dvojica predsjednika sklopila i potpisala kompromis do kojeg su došli teško, ali mirnim putem. Istorijski gledano, granice su se uvijek mijenjale vojnim sredstvima. A na negativnom primjeru Bosne i Hercegovine i nametnutog Dejtonskog sporazuma može da se vidi da se nijedna strana sa njim ne identifikuje, ni poslije 25 godina. Međunarodna zajednica, Evropa mora iz toga da izvuče pouku: Mi hoćemo rješenje za Kosovo, hoćemo kompromis koji prihvataju obje strane.
*Volfgang Petrič, 1947, je austrijski političar, socijaldemokrata, koji je bio specijalni opunomoćenik EU za Kosovo (1997-1999) i Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH (1999-2002).
