Ništa ne rade, smetaju, samo prave gužvu, prave buku, uhljebi… Njih 160, prenosi “Žurnal“.
Nas ostalih je više od 410 hiljada. Oni su radnici koji svakoga dana prikupe i odvezu 500 tona otpada na gradsku deponiju. Njihov posao nije lagan, a ni „Rad“, ni Kanton, ni građani ne čine posao lakšim.
Jednog sasvim običnog radnog dana, krajem aprila ove godine, radnici su došli da pokupe otpad sa lokacije na području općine Novi grad. Pored kontejnera ih je dočekalo raskomadano tijelo uginule krave.
– Ko zna od čega je uginula, vjerovatno je bila bolesna, jer da se mogla iskoristiti ne bi je ljudi tu odložili. I to pored niše. Neko se potrudio da to donese tu, nije ta krava tu hodala pa uginula, prepričava za Žurnal Sead Teskeredžić, Viši stručni saradnik pri kantonalnom Ministarstvu komunalne privrede i infrastrukture.
Radnici su ručno morali prebaciti lešinu na kamion da bi je mogli odložiti u grobnicu za zbrinjavanje animalnog otpada na deponiji u Smiljevićima. Specijalno vozilo za prevoz animalnog otpada nemaju, a posljednje vozilo za odvoz običnog, komunalnog otpada je kupljeno prije skoro 15 godina.
Otpad i građani
– Postoje stvari koje se ne mogu tolerisati. Hajde što je to ružno, što to smrdi, ali je tu velika mogućnost zaraze. Ljudi ne shvataju kolika je to opasnost. Privatne mesare bacaju kosti, kaže Teskeredžić i podsjeća da je Kanton napravio popis proizvođača animalnog otpada.
Ono što se ne može popisati jesu neodgovorni građani koji, doslovno, bacaju svašta. Od neotpakovanih poklona, preko hrane do građevinskog otpada. Zimi građani bacaju i pepeo koji zadaje dodatne probleme – ako nije dobro ugašen, zapalit će se ili kontejner ili kamion; ako je odložen u otvoreni kontejner, u dodiru sa vlagom stvara kiselinu koja progara kontejnere, a ako je odložen pored kontejnera, mora se razbijati krampom.
– Nema šta ljudi ne bacaju. Ali najgori je otpad koji curi i smrdi. Dešava se da u aprilu bacaju kace kiselog kupusa i još ga ubaci u kontejner, a kamion ne može savladati takav otpad. Zaglaviće presu, možda još kamen ima unutra, kaže Sead Teskeredžić.
Ramiz Gušo, šef pogona Javna higijena u KJKP „Rad“, potvrđuje da se radnici ovog preduzeća susreću sa velikim brojem problema od kojih je nepropisno odlaganje otpada samo jedan.
– Ima građana koji, kada krenu na posao, igraju malo košarke, jer im je mrsko izaći iz auta i podići poklopac od kontejnera, kaže Gušo i dodaje da je čest slučaj da vozači istresaju pepeljare iz automobila na ulicu dok čekaju zeleno svjetlo.
Iako je zbrinjavanje građevinskog otpada do tri tone na deponiji u Smiljevićima besplatno, radnici pored kontejnera gotovo svakodnevno pronalaze šut koji se ne bi smio ubacivati u drobilice. Kako kaže Ramiz Gušo, čak i savjesni građani koji plate privatniku za odvoz šuta, zapravo ne znaju gdje će taj otpad završiti.
– To je masovna pojava. Oni imaju kombije i naplaćuju odvoz građevinskog materijala. Često se dešava da ostave to pored hajfiša po noći i onda mi to moramo kupiti, umjesto da odvuče to gore na deponiju. Ili odu prema Ilijašu, Hadžićima, Hrasnici, ili čak pored gradske deponije i istresu to i nikom ništa, kaže Gušo.
Zločin i kazna
Dok se ne izmijeni zakonska regulativa, u rješavanju ovog problema ne može pomoći niko. Sami građani se rijetko odlučuju da prijave komšije koji nepropisno odlažu otpad, uprkos činjenici da upravo te komšije ugrožavanju i njihovo zdravlje i zdravlje njihove djece. Komunalni redari, prema trenutnom zakonskom rješenju, mogu samo načiniti službenu zabilješku i uputiti je prema kantonalnom inspektoratu.
Tako se dešava da se zabilješke ukupno 60 komunalnih redara dostavljaju na pet inspektora koji su, istovremeno obavljaju i urbanističko-građevinske, stambene i ekološke inspekcije.
– Uvijek se kasni godinu i po ili dvije sa tim prekršajnim nalogom, a u ovom slučaju kazna mora biti munjevita – kazna treba biti naplaćena odmah ili za dva dana, a ne da se vodi postupak kao za ubistvo, objašnjava Sead Teskeredžić.
U Sarajevu su nakon rata izgrađena naselja u kojima živi jednak broj ljudi kao u manjim mjestima u okolici grada. Međutim, sa gradom nije rastao i „Rad“. Ramiz Gušo kaže da je broj radnika ostao isti, ako se nije i smanjio, a zahtjevi za održavanjem čistoće rastu.
Kada je u pitanju stambena izgradnja, sarajevske općine stvaraju nove probleme za „Rad“. Prema propisima, općine ne bi smjele izdavati upotrebne dozvole za objekte bez saglasnosti „Rada“. Da bi mogli početi sa prodajom stanova, vlasnici, odnosno investitori, bi trebali imati potpisan ugovor sa „Radom“ za odvoz smeća i određene lokacije i broj kontejnera za odlaganje otpada. Za svakih deset do 12 stanova se postavlja jedan kontejner od 1100 litara. Svaki poslovni prostor mora posebno imati svoju posudu. Međutim, opštine daju upotrebne dozvole bez saglasnosti jedinog preduzeća koje se bavi odvozom smeća.
Gušo navodi primjer naselja Tibra, za koju tvrdi da ima tri hiljade stanova više nego što je to odobreno i u kojem su ulice toliko uske da kamion za odvoz smeća jedva može proći.
– Ja na sastanak sa predstavnicima Tibre i opštine i ispostavi se da oni svojom projektnom dokumentacijom nigdje nisu predvidjeli mjesto odlaganja smeća, a to je praktično jedan gradić. Tibra ima stanovnika koliko i Trnovo. Mi smo njih jedva natjerali da jedno 50-ak hajfiša nabave, a trebalo bi da imaju 160 hajfiša. Mi i dan danas imamo problem dole, kaže šef pogona Javna higijena.
Kabadahije
Upotrebne dozvole su dobili i svi objekti na Bjelašnici. Prema zakonu, morali su obezbijediti prostorije za kontejnere.
– Kada dolazite u Babin Do, dočeka vas voz kontejnera. I kada radnici dođu da pokupe otpad i rasporede kontejnere, iz kafića i apartmana dolaze i potežu pištolje na radnike „Šta si ih meni nagur‘o ovdje“, a onaj ko je bio odgovoran kod tehničkog prijema, da kaže nemaš prostoriju ili je moraš napraviti, nije uradio svoj dio posla. A smeće se mora negdje bacati, kaže Sead Teskeredžić iz Ministarstva komunalne privrede.
Saobraćajne gužve i nepropisno parkirana vozila dodatno otežavaju rad. Prema riječima Ramiza Guše, prije nekoliko godina cisterna je u dnevnoj smjeni mogla napraviti šest tura za pranje ulica. Danas, u najboljem slučaju, tri.
– Najveći nam je problem sa parkiranim vozilima na Čaršiji, one kabadahije i vlasnici kafića. Naše vozilo dođe da pokupi smeće, ali ne može proći jer su došli oni bilderi i parkirali svoja auta. Policija nas je stvarno nekad štitila, imali smo mi i prije rata tih problema. Sada policajci njima ne smiju ništa reći, već nama kažu da se moramo vratiti, kaže Gušo.
Verbalni i fizički napadi i prijetnje su svakodnevnica čistača „Rada“. Povod može biti bilo šta – zato što čiste rano ujutro, zato što su stali da isprazne kontejnere, zato što prolaze ulicom… ponekad povod uopšte nije potreban. Jednostavno su se zatekli na određenom mjestu u određeno vrijeme.
Elmir Hodžić, uposlenik „Rada“, kaže da, iako rade punom parom, ne mogu raditi svoj posao kako treba.
– Mi radimo sve, ali recimo, u ulici Hifsi Bjelavca, mi stanemo, ljudi nas napadaju, zaskaču što zaustavljamo saobraćaj. Nedavno je čovjek izvadio pištolj na nas da pomjerimo vozilo, da on prođe. To ne može pet minuta da sačeka – odmah je sviranje, psovke, kaže Hodžić.
Radnici se sklanjaju, puštaju da prođe. Posebno radnici treće smjene. Kažu da ono što oni vide na poslu, nije za priču.
700 maraka i reuma
– Često se radnici suočavaju sa nasilničkim ponašanjem koje se graniči sa drumskim razbojništvom i to nad komunalnim radnikom koji ima 700 maraka plate i reumu, kaže Sead Teskeredžić.
U pogonu javne higijene trenutno je zaposleno 700 ljudi. Svaki deseti uposlenik je invalid rada. Fizičke povrede, reuma, srčane smetnje… ovo su najčešća oboljenja čistača gradskih ulica. Udisanje prašine, hemijskih isparenja, kupljenje razbacanih igala, ostataka životinja i sve to bez adekvatne zaštite, težak fizički posao, uzima svoj danak.
Nakon nekoliko godina rada na odvozu smeća počinju obolijevati. Tada ih prebacuju na druge zadatke. Uprava traži da se nekvalifikovanim radnicima odobri beneficirani radni staž, ali za sada, bez uspjeha.
– To nije posao koji želi svako da radi. Kiša, snijeg, oni moraju pokupiti smeće. Da li je vani +40 ili -20, ali oni moraju uraditi svoj posao. Mali broj njih potroši penziju, jer su ovdje zaista izloženi teškom poslu, kaže Ramiz Gušo.
Uprava preduzeća je, prema izvještaju o poslovanju, 2018. godine smanjila prihode radnicima. Nekvalifikovanim radnicima su za po pet posto imanjeni prihodi po osnovu uslova rada, toplog obroka…
– Šta ja da radim? Ja moram da jedem! Ja bih svaki dan morao da popijem litar mlijeka jer udišem prašinu i otrove. Pogotovo kolege koji skupljaju smeće iz bolnice, kaže Mujo Bajramović, radnik. Njegova osnovna plata danas iznosi 636 KM. Jedini je zaposlen u svojoj porodici, a izdržava dvoje djece – kćerku koja uskoro treba da diplomira na fakultetu i sina koji je u srednjoj školi.
Od 700 zaposlenih u javnoj higijeni, samo 160 ljudi, podijeljenih u tri smjene, radi na odvozu otpada. Sead Teskeredžić kaže da bi bilo neophodno zaposliti još 160 ljudi da bi se podigao nivo čistoće u gradu. Ali, osim što malo ko želi da radi ovaj posao, ljudi koji su zaposleni odlaze.
– Priča se da treba veza, treba ovo, treba ono, ali nas već napuštaju ljudi koji su u radnom odnosu, odlaze na Zapad. Male su plate i velika je nesigurnost, kaže Gušo.
Problem gradske čistoće ne može biti riješen, ali stanje se može unaprijediti, smatra Sead Teskeredžić.
– Ne možemo računati samo na ekološku sekciju u školi, niti se oslanjati samo na sankciju. Problem neće riješiti ni da samo kupujemo što više što boljih mašina. U ovom sistemu svako mora imati svoje mjesto i svoju ulogu. Čarobnog rješenja nema, kaže.
Istovremeno, smatra da ne može biti mjerodavna percepcija nervoznog čovjeka koji je iz 1000 razloga danas bio nezadovoljan.
Teskeredžić tvrdi da niko ne kaže da su javna preduzeća idealna. Postoje propusti u njihovom radu i u organizaciji njihovog rada, ali postoje i faktori koji njih ograničavaju, od saobraćajnih rješenja, neispunjavanja obaveza drugih faktora, starost mehanizacije.
