U pismu se petnaestogodišnja Tanović-Branković obraća svojim vršnjacima iz Amerike, nazivajući Sarajevo ‘najvećim logorom na svijetu’.
“Iako su uslovi u kojima živimo potpuno različiti od tvojih, mi smo, baš poput tebe, zainteresovani za iste stvari. Volimo muziku, sport, filmove, coca-colu, ljubav… Baš kao i ti!”, napisala je ona, prenosi “VOA“.
Pisala je kako, uprkos svemu, djeca u Sarajevu pohađaju nastavu, te nabrojala svoje omiljene pisce i namjeru da upiše Srednju umjetničku školu.
“Ne sviđa mi se matematika. Mrzim rat i smrt. Prije rata sam se dopisivala s mladim iz mnogih zemalja. Voljela bih da mi odgovoriš”, napisala je ona tada, priloživši svoju crno-bijelu fotografiju na kojoj je nasmijana, te jedan crtež.
Arma Tanović-Branković imala je 13 i po godina kada je počeo rat u Sarajevu. Kako kaže, dane je provodila s porodicom, prijateljima i komšijama u zaklonjenom dvorištu u centru grada.
“Rat je nekako došao vrlo neozbiljno u naše živote i onda se pretvorio u nešto veliko, ozbiljno i vrlo potresno”, kaže Tanović-Branković u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Ipak naglašava da je, uprkos svim ružnim stvarima koje je nosio sa sobom, rat odigrao ulogu u njenom sazrijevanju i prelasku iz djevojčice u djevojku.
Zahvaljujući ratu, kako kaže, počela je da čita, slika i bavi se glumom na Maloj sceni Narodnog pozorišta.
“U pozorištu smo našli azil duha. Mi smo skrivali jednu drugu stvarnost koja je bila drugačija od stvarnosti koja nas je okruživala”, ističe Tanović-Branković, današnja akademska glumica i slikarka, koja je u tom periodu pratila i bogatu muzičku scenu i svirke u Sarajevu.
Rat pamti, kako kaže, i po boli uzrokovanoj odlascima prijatelja iz opkoljenog grada.
“Moja prijateljica Marijana je otišla u Split. Mislila sam da to neću preživjeti”, prisjeća se ona.
Kaže kako su njeni roditelji imali veliku mrežu poslovnih kontakata širom svijeta, čije vizitkarte je Tanović-Branković tokom rata pronašla, te im često pisala pisma koja su ljudi što su napuštali Sarajevo nosili sa sobom.
“Uopšte ne znam šta sam ja htjela od tih ljudi. Pisala sam im da se u Sarajevu dešava rat, da se nešto mora učiniti, da mi zaslužujemo normalan život. Mislim da sam čak neke od njih molila i da nam pomognu u smislu da izađemo iz Sarajeva. Nikad nisam dobila odgovor, naravno”, govori Tanović-Branković.
Povratak pisama kući u Sarajevo
Ranije ove godine, “Vera and Donald Blinken Open Society Archives” (Blinken OSA) u Budimpešti je uručio Muzeju ratnog djetinjstva više od stotinu pisama koja su sarajevska djeca pisala svojim vršnjacima u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) 1993. godine u sklopu projekta “Pen Pals for Peace” Fondacije Otvoreno društvo.
Csaba Szilagyi, šef odjela za ljudska prava u Blinken OSA-i u Budimpešti i vršilac dužnosti glavnog arhiviste, pojašnjava da je nakon prošlogodišnje BIRN-ove konferencije o tranzicijskoj pravdi posjetio Muzej ratnog djetinjstva, te imao ideju da pronađe ta pisma u Arhivu i “vrati ih zajednici Sarajlija”.
U razgovoru za “BIRN BiH”, Szilagyi pojašnjava da je oko 400 pisama napisano i poslano iz Sarajeva učenicima u SAD-u. Ona su u konačnici našla put do Fondacije Otvoreno društvo u New Yorku, a potom prebačena u Budimpeštu radi arhiviranja.
On naglašava da je Arhiv bio u posjedu oko 112 pisama uglavnom sarajevske djece koja su na engleskom jeziku opisivala sebe, hobije, te knjige koje su tada voljeli čitati, što je njemu pokazalo da su se djeca ponašala kao “da granate i meci ne padaju po njihovim glavama”.
“Svako pismo – pisano na boljem ili lošijem engleskom – nosi poruku djece i jedina stvar koju su tada željeli bilo je to da žive i ponašaju se kao normalna djeca… Jedna dodatna stvar je iz pisama jasna, a to je – oni koji su preživjeli rat mogu potvrditi – da ih nije bilo strah. U svakom drugom pismu postoji rečenica: ‘Da, granate padaju, ali nije nas briga i ne plašimo se'”, ističe Szilagyi.
Autori šest do sedam pisama su, kako kaže Szilagyi, američka djeca koja su primila pisma svojih vršnjaka iz Sarajeva, ali su svoja pisma poslali tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu, zatraživši da uradi sve što može da zaustavi rat.
“To su ljutita pisma. Njihov ton i sadržaj je ljutit, kao što samo učenik od 13 godina može biti. Oni zaista traže, zahtijevaju i urgiraju da predsjednik zaustavi ovaj rat”, kaže Szilagyi.
Među pismima koja su vraćena u Sarajevo nalazi se pismo i Arme Tanović-Branković, kojeg se ona ne može sjetiti zbog velike količine pisama koja je inače pisala tokom rata. Ipak, u sjećanju joj je ostao tanki papir “kao dašak luksuza” na kojem je pismo ispisano.
“Iznenadila sam se koliko je to tinejdžersko pismo. Koliko svaka druga tinejdžerka danas koja je pogođena istom ovom situacijom u nekom izbjegličkom kampu želi obične, jednostavne stvari, kao i naši tinejdžeri ili tinejdžeri bilo gdje na svijetu. Zanimljivo je koliko je to obično pismo jedne tinejdžerke koja se u tom momentu ni po čemu ne razlikuje od tinejdžerke u Italiji, u Americi, samo eto što ona živi u ratu i što želi da s nekim podijeli to svoje iskustvo”, kaže ona.
“Sve će biti OK”
Izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Amina Krvavac kaže kako je zajedno s kolegama iz Arhiva Otvorenog društva učestvovala na prošlogodišnjoj BIRN-ovoj konferenciji u Sarajevu, nakon čega su stupili u kontakt i zaključili da bi prebacivanje tih pisama u Muzej predstavljalo “njihov povratak kući”.
Naredni korak, kako kaže, bio je da kontaktiraju neke od autora tih pisama.
“Pretpostavljam da će to biti emotivno, ali i iscjeljujuće iskustvo”, govori ona.
Osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović konstatuje da, nažalost, neće biti moguće kontaktirati sve autore – jer su neki preminuli.
“Ja sam, recimo, vidio da je tu pismo moje drugarice koja je poginula u ratu”, kaže on.
Ističe da će ova pisma biti pažljivo čuvana po svim standardima muzejske industrije, te da će Muzej naći način da ih predstavi široj publici.
Halilović naglašava da je od samog početka pristup Muzeja bio da prezentaciju iskustava djetinjstva obilježenog ratom fokusira u potpunosti na lične priče.
“Vjerujem da mi kroz naš rad ističemo tu snagu djece, kreativnost djece, njihovu sposobnost da, u teškim okolnostima kao što je rat, opstanu i urade nešto pozitivno za sebe”, zaključuje direktorica Krvavac.
Dok se Tanović-Branković prisjeća i govori o djetinjstvu u ratu, njene kćerke se igraju iza njenih leđa i razgledaju eksponate u Muzeju koji su tokom ratnih godina pripadali nekoj drugoj djeci Sarajeva.
“Meni je drago što sam preživjela, mnogi nisu. Drago mi je što su moji roditelji preživjeli, jer su mnogi izgubili roditelje. Drago mi je što sam ipak nakon rata uspjela da imam lijep život – u smislu da završim fakultet, da se bavim onim što volim, da fino živim. Nekako sam u ratu naučila da cijenim prave stvari, da cijenim neke osnovne životne vrijednosti, da cijenim ljubav i porodicu”, kaže Tanović-Branković.
Tanović-Branković je danas docentica na Akademiji scenskih umjetnosti, dječiji pedagog te vlasnica dječije internacionalne akademije ‘Helen O’Grady’. Posebno ističe da je također majka i supruga.
Kroz suze kaže da bi danas djevojčici iz tog pisma, odnosno samoj sebi prije četvrt stoljeća, poručila “da će biti sve OK”.
