“Ajna Jusić sjedi u malom stanu preko puta stadiona Grbavica sa psom Nanijem u krilu. Ova psihologinja i aktivistkinja ima 25 godina a od prošle godine je, odkako je ispričala svoju priču na TV-u, veoma poznata u BiH. “Nakon toga sam dobila 200 ili 300 poruka preko Facebooka. Ljudi su me zaustavljajali na ulici i govorili mi da su me gledali na TV-u i da su ponosni na mene. Osjetila sam veliku podršku. Mislim da je bilo dobro što sam izašla u javnost. Inače, nisam imala nekih većih problema, osim što su me uvijek pitali ko mi je otac i na kojoj je strani bio”, kaže Ajna, prenosi DW.
Zapravo to pitanje znači, kojoj etničkoj grupi pripada. Konkretno, da li je Srbin? Ajna ne želi da o tome priča. Ona želi da se distancira od optužbi i mržnje među etničkim grupama. Ona je tzv. “dijete rata”. Njena majka je silovana tokom rata u BiH. Bilo joj je 20 godina, ostala je trudna i zadržala je svoje dijete: Ajnu”, piše Deutschlandfunk.
U BiH silovano do 50.000 žena
Portal dalje navodi: “Prema podacima Vijeća Evrope u BiH je od 1992. do 1995. silovano 20.000 žena i djevojčica. Druge procjene govore da je silovano čak 50.000 žena. Precizne brojke ne postoje. Jasno je da je silovanje korišteno kao sredstvo rata odnosno oružje u ratu. Najveći broj žrtava su bile bosanske muslimanke. Najveći broj počinilaca bili su vojnici: bosanski Srbi i Srbi iz Srbije. Neke žene su pobacile a neke su rodile djecu, nastalu kao rezultat silovanja. Koliko je takve djece rođeno? Tačan broj nije poznat. Neke procjene govore da ih je 600, druge kažu da ih je daleko više od 1.000. “Djeca rata” su sada odrasli ljudi i neki od njih žele konačno da budu “vidljivi””, navodi Deutschlandfunk.
“Oni su mi sve”
“Kada Ajna priča o svojoj majci i očuhu, njeno lice se ozari. Pruženo joj je puno ljubavi. Majka ne pominje silovanje, želi zaštiti Ajnu. Jer, postoji diskriminacija ne samo onih koji su preživjeli se*sualno nasilje već i njihove djece. Silovanja su nešto što je stigma jer djeca nose “srpsku krv”.
Ajna se kao tinejdžer upisala u gimnaziju i preselila u drugi grad. Na fakultetu je uvijek imala probleme – čak i sa profesorima. U BiH je uobičajeno da se kod djece, u svim službenim dokumentima, unosi ime oca. “Imala sam osjećaj da moram izmisliti neko ime. Kada sam jednom prilikom posjetila mamu, pala mi je u oči jedna kutija. Znala sam da u njoj drži sve dokumente. I tu sam pronašla svu dokumentaciju. I onu koju je izdala policija i onu od psihologinje. Pronašla sam detaljan opis silovanja. Tako sam otkrila istin”, kaže Ajna”, prenosi Deutschlandfunk.
“Ajna je tada imala 15 godina. Detalji silovanja od tada ne prestaju da je proganjaju. U potpunom je šoku, ni s kim ne razgovara o onome što je otkrila. Situacija u školi eskalira – nakon devet mjeseci Ajna doživljava živčani slom. Dobija pomoć psihologa i razgovara sa svojom majkom. “To je bio najteži momenat u cijeloj priči, ali i najvažniji za nas. Poslije toga smo bile jače. Obje smo dio te priče. Nakon što smo pričale i suočile se sa istinom, bilo nam je lakše da živimo s tim”, kaže ona.”
“Ajna je “dijete rata”, što je pojam koji je u međuvremenu našao svoje mjesto u nauci. Jer ovakva djeca postoje tamo gdje je bio rat. Skoro uvijek su diskriminirana. Njihove majke su uglavnom samohrane i teško traumatizirane. Često im nedostaje novca. Studije pokazuju da su mnoga djeca zanemarena i da ih tuku. Neke majke zadrže djecu a druge prepuštaju državi da se o njima brinu”, piše portal i nastavlja:
Često nevidljiva: djeca rata
“Prosijeda psihijatrica Alma Delić, kojoj je oko 50 godina, susretala se sa silovanim ženama: “Nisam imala puno pacijentica, koje su imale djecu nastalu kao rezultat silovanja. Ali radeći sa tim ženama, znam za njihovu unutrašnju borbu i njihove ambivalentne osjećaje prema djeci, prema kojima osjećaju i mržnju i ljubav.”
Žrtve silovanja u ratu tek su se odnedavno počele dobijati status žrtava rata/DW
Alma Delić međutim nije radila sa djecom. To se promijenilo 2016. kada je stigla na jednu konferenciju u Njemačku koja je nosila naziv “Se*sualno nasilje u ratu – “Childern born of war”. I Njemačka ima iskustvo sa tzv. “djecom rata”. Ta su djeca nastala u vremenu nakon 2. svjetskog rata i zvali su ih “okupaciona djeca” – jer su očevi bili pripadnici “okupacionih sila”. Amra tako postaje doktorantkinja međunarodne mreže CHIBOW, koja uz pomoć novca iz fondova EU prikuplja činjenice o “djeci rata”. Alma Delić u BiH, po ugledu na Njemačku, namjerava i sama osnovati mrežu za pomoć zaboravljenoj “djeci rata”. Ona traži i drugu djecu, čiji su očevi bili pripadnici neprijateljskih trupa. Za sada je u kontaktu sa 33-oje takve djece. Za nju je ovaj posao moralni izazov: “S druge strane imate zavjet ćutanja, ne samo društva već i majki, koje se kriju i ne žele da govore o onome šta su preživjele. U nekim slučajevima na taj način štite djecu ali studije iz 2. svjetskog rata pokazuju da ta djeca neizmjerno pate”, kaže Delić.”
Masovna silovanja i na Kosovu
“I na Kosovu su vršena masovna silovanja. Procjene govore o 20.000 žrtava. Od sredine 2015. je u sred Prištine podignut “Spomenik junakinjama” – ženama koje su preživjele se*sualno nasilje. Spomenik se sastoji od 20.000 medalja. Na svim je ugraviran jedan motiv: lice žene. U jesen 2018. po prvi put je jedna silovana djevojka sa Kosova, koja sada živi u SAD-u, otvoreno govorila o tome na TV-u. Od prošle godine na Kosovu je došlo do pomaka. Silovanim ženama priznat je status žrtava rata .
Vraćamo se u Bosnu: Ajna je od svoje majke naučila da ne mrzi. Svake nedjelje su joj držali predavanja da postoje samo zli ljudi ali ne i zli narodi. “Ljudi su iznenađeni. Ne osjećam mržnju prema svom ocu. U Bosni se stalno govori o mržnji između etničkih grupa. Ali ja ne mislim tako. Silovanje nema nacionalnost. To je trauma – i tako se prema tome moramo i odnositi.” Ajnino udruženje “Zaboravljena djeca rata” želi uključiti svu djecu rata, neovisno od nacionalnosti. Kršenja ljudskih prava bilo je na svim stranama. U statutu Ajninog udruženja stoji da je zabranjeno govoriti o etničkim grupama. To se ne dopada svim političarima, jer oni često vode politiku duž etničkih granica. “Imam ideju da od “Djece rata” napravim veliku mrežu na Balkanu. Ima takve djece i u Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu. Bitno je da pokažemo da se tu ne radi samo o BiH ili Balkanu, već da se to događa u cijelom svijetu. Mi “Djeca rata” smo različiti ali na ljudskoj osnovi svi smo povezani. A jedno je sigurno: zajedno smo jači”, kaže Ajna u tekstu koji je na svojoj web-stranici objavio njemački radio Deutschlandfunk Kultur.
Prevela i adaptirala: Jasmina Rose
