– San preživjelih bio je da idemo tim putem i uspjeli smo. Od marta smo pripremali teren, a kiša nam je posljednjih dana pravila probleme. Ipak, odlučili smo ići tim putem koji je natopljen krvlju – izjavio je Munir Habibović, vođa “Marša mira”.
U rejonu Bukve preživjeli učesnik kolone spasa Salih Mulalić prepričao je 11. juli 1995. godine, kada je samo na tom mjestu ubijeno više od hiljadu Srebreničana, a još toliko ih se predalo u ruke neprijatelja te su vrlo brzo pogubljeni u Sandićima i Kravici.
– Sjećanja neće izblijedjeti dok god sam živ, ali sam sve to doživio veoma emotivno. Kada sam došao na taj plato, predosjećao sam da će se nešto desiti, ali ono što je uslijedilo zaista nisam ni pomislio. Tog dana dobio sam informaciju da mi je poginuo brat na Ravnom Buljimu.
Vraćao sam se da vidim o čemu je riječ i sreo Ejuba Golića, koji je spasio mnoge živote i koji mi je rekao: ‘Vrati se. Ispred nas su živi, a iza nas su mrtvi.’ Uslijedila je vatra iz pješadijskog naoružanja. Svaki treći metak imao je svoj cilj, a u obruču u kojem smo bili mogli su se čuti samo krici i jauci.
Krvi je bilo na sve strane – ispričao je Salih Mulalić, koji je nakon višednevnog pješačenja uspio doći do slobodne teritorije.
U “Maršu mira” učestvovalo je i staro i mlado iz svih krajeva BiH i svijeta. Posljednjeg dana pratila ih je kiša. Mokri i promrzli, nisu odustajali od svoje plemenite misije da na svoj način odaju dužnu počast žrtvama genocida.
Učesnici “Marša mira” ove su godine posljednji umarširali u Potočare, nakon ultramaratonaca, biciklista, motociklista.
Manji dio učesnika prošao je put novom stazom, a veći starom radi sigurnosti. Nakon proučenih Fatiha, tabuti s nevinim žrtvama velikosrpskog genocida na njihovim su rukama preneseni iz nekadašnje Tvornice akumulatora na prostor ispred musale unutar Memorijalnog centra u Potočarima.
