Nije prošlo mnogo od rata kada su počeli vraćati oni koje smo mi branitelji nazivali mornarima i dezerterima. Mi koji smo obranili grad i svoj narod nismo imali nikakve prednosti nad njima. Došli su dobrog zdravlja i s ušteđevinom koju su zaradili dok smo mi ratovali. I kako to obično biva para buši gdje burgija neće, a ostatak priče znate,prenosi Hercegovina
Danas je najlakše uprijeti prstom u nekoga i prozvati ga krivcom, a krivci za Aluminij su svi oni koji su njime vladali od ponovnog pokretanja. Danas je lako biti general poslije bitke i komentirati situaciju, a situacija je očajna za sve nas koji smo ostali bez posla. Većina nas je svjesna da problem nije od jučer, da se to gomilalo godinama, ali smo svjesni da se nije puno toga učinilo da se situacija popravi.
Što ću ja danas? Nemam uvjete za mirovinu, nisam ni za odlazak u inozemstvo. Živjet se mora, ali kako živjeti praznog novčanika?
Banka traži svoje. Računi se moraju platiti, a o hrani ne smijem ni misliti. Ja nisam na rubu očaja, ja sam očajan čovjek koji traži slamku spasa. Ne znam hoće li ta slamka doći i hoću li je ja uhvatiti za nju, a li znam da smo izdani od svih i ostavljeni na cesti za koju smo krv u ratu prolili.
Radnik i branitelj iz Mostara
