Mostarski Aluminij danima je tema, ne samo medija u Bosni i Hercegovini, nego i hrvatskih. Malo koji se ustručavao kritikovati HDZ BiH i Dragana Čovića za propast Aluminija, osim nekoliko hercegovačkih portala naklonjenih ovoj stranci i njenom lideru.
Hrvatski sedmičnik Nacional jedan je u nizu koji propast Aluminija dovodi u direktnu vezu sa bivšim direktorom te kompanije Mijom Brajkovićem i Čovićem, koji je jučer na konferenciji za medije prvi put govorio o posrnuloj hercegovačkoj kompaniji, ali je za sebe ustvrdio da “Dragan nije kriv, moralno niti na bilo koji način”.
Tekstu pod naslovom “Kako je Mijo Brajković uz podršku Dragana Čovića izvlačio milione iz firme u suvlasništvu Vlade RH”, Nacional je najavio riječima:
-Nacional je dobio na uvid dijelove izvještaja Finansijske policije Bosne i Hercegovine (misli se vjerovatno na Finansijsku policiju FBiH) iz 2015. o kriminalu koji se odvijao u Aluminiju Mostar, a koje otkriva kako su gramzljivost pojedinaca i korištenje resursa preduzeća u privatne svrhe, za osobne probitke i stjecanje vrijedne imovine, ali i kupovanje najluksuznijih stvari, samo dio golemog kriminala koji se odvijao u tom preduzeću čiji je suvlasnik, s 12 posto, i Vlada Republike Hrvatske.
Hrvatski Nacional, u suštini, objavio je ono o čemu mediji u Bosni i Hercegovini već godinama pišu, uključujući i spomenuti nalaz Finansijske policije. Dodaju i neke detalje koji su u vezi sa Čovićevim i Brajkovićevim “pomagačima” u Hrvatskoj. Međutim, sama činjenica da Nacional na ovaj način tretira temu propasti i kriminala u Aluminiju, višestruko je značajna, a naročito iz političkih razloga i poruka koje se HDZ-u i Čoviću šalju ovim putem.
U svom tekstu Nacional konstatuje kako “izvještaj Finansijske policije pokazuje kako su se na račun Aluminija obogatili pojedinci koji su imali snažnu političku podršku i veze sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, a jedan od njih koji je najviše profitirao je Mijo Brajković, nekadašnji generalni direktor Aluminija, ali i bivši gradonačelnik ratnog Mostara i poslije jedan od najbližih saradnika Dragana Čovića kojeg su opisivali i kao Čovićevu desnu ruku”.
Opisuje se i kako je Brajković od Aluminija prvo otkupio stan u Mostaru, a potom u zamjenu dobio Aluminijev trosobni stan u Zagrebu koji je kompanija platila 420 hiljada njemačkih maraka. Navodi se i kako je Brajković od kompanije dobio stotine hiljada maraka na ime “menadžerske nagrade”. U tekstu se opisuju i detalji o zagrebačkom stanu, pripadajuća garaža i ostale pikanterije. Također, objavljeni su i dijelovi izvještaja Finansijske policije u kojima se navode detalji o tome kako je luksuzna roba kupovana preko Aluminija za privatne svrhe, a što uključuje Swarovski nakit, skupe parfeme i satove. Sve ove detalje, također, ranije su objavljivali bh. mediji.
Međutim, ono što je značajno u vezi s činjenicom da hrvatski mediji na ovaj način tretiraju pitanje Aluminija, pa i Nacional, je to da su se pridružili sveopćem stavu kako su HDZ i njegove uzdanice na čelu sa Čovićem glavni, presudni faktor u propasti nekadašnjeg diva.
U aktuelnom broju Nacionala, osim priče o Aluminiju na nekoliko strana, donosi i opširan intervju sa fra Dragom Bojićem, naslovljen: “Veliki broj ljudi iz Crkve podržava savezništvo Dragana Čovića sa Dodikom, što je pogubno za Hrvate u BiH”,piše Faktor
Bojić, između ostalog, u intervju konstatuje, a što je Nacional posebno izdvojio u tekstu, da “politici koju vodi Čović nije stalo do interesa Hrvata u BiH, nego do održanja feuda u zapadnoj Hercegovini i pozicije koje ‘legitimnim’ predstavnicima Hrvata donose veliku finansijsku korist”.
