Dan ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu obilježava se na godišnjicu oružane akcije koju su 27. jula 1941. godine izveli gerilski odredi Bosanske krajine. Oni su tada, uz pomoć seljaka iz okolnih mjesta, napali i zauzeli Drvar i Bosansko Grahovo, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandarma i domobrana koji su pokušali da prodru u Drvar. Kasnije je početkom avgusta narodni ustanak dobio masovne razmjere i proširio se na istočnu Bosnu i Hercegovinu, prenosi “Aljazeera“.
Danas, 27. juli dolazi i prolazi na marginama, daleko od zapaženog publiciteta. Spominje ga se i obilježava uglavnom protokolarno, i to ne u svim dijelovima države. Tamo gdje su nekoć stolovali Dražini četnici, tačnije: na iznova okupiranoj transverzali Prijedor – Bijeljina – Trebinje, antifašističkom znamenju dodaju se ravnogorske konotacije. Petokrake su preko noći na glavama mnogih postale pretijesne, pa sada iz debelog hlada pod kokardama suvereno paradiraju na 49 posto teritorije.
Ništa drugačija situacija nije ni u krajevima južno od Ivana što ih u osvit ’40-tih za sebe markira poglavnik Ante [Pavelić]. Malo mu bijaše zelena voda Neretve, pa se odluči napojiti i hladnom Drinom, kasnije prepuštenoj istočnim saveznicima sa redenicima.
Pomagali su se poglavnikovi i čičini od Kozare do Sutjeske i nazad. U tom međusobnom neutaživom napajanju stotine hiljada života lišeno je osjećaja žeđi.
Vagonima smrti, logorima, jamama, kamama.
‘Antifašistima ulaz zabranjen’
U Bileći 9. maj predvode unuci pripadnika četničkog pokreta. Usred Srebrenice partizane naprasno poistovjetiše sa jednom nacijom, sve sa popom i svetom vodom.
Strancima se pak na Sutjesci nude redizajnirani narativi o tobožnjoj antifašističkoj borbi Draže [Mihailovića] i četnika mu, a svega 20-ak kilometara dalje u lokalnom muzeju u Foči piše da su partizane, ruku pod ruku sa ustašama, Švabama i Italijanima, tukli po zelengorskim šumama. Na freskama u sutješkoj spomen-sobi čitava fašistička bratija do guše u krvi zagrljeno pjeva. Slavi klanja svoja.
Nije jednostavno turističkim vodičima, jer mozak bi da zasljepljeno reproducira indoktrinirane floskule, dok istovremeno očima gleda u postojane fakte sa dijametralno suprotnim, iskonskim raspletom događaja. Jedino što u svom tom igrokazu novih-starih vrijednosti nedostaje jeste tabla sa natpisom “antifašistima ulaz zabranjen”, tik na ulazu u ovaj reprezentni kompleks narodnooslobodilačke borbe.
Partizansko groblje u Mostaru, sve donedavno za leđima civilizacije, pod artiljerijskom je paljbom haubica novih poglavnika, Francetića i Bobana. Ono što je Latinska Amerika sredinom 20. stoljeća značila Paveliću i ustaškoj emigraciji, to im je zapadni Mostar u novom mileniju. Jer, nigdje na kugli Zemaljskoj nećete pronaći prostor sa više fašističkih ulica po metru kvadratnom.
O prošlosti najviše govore neprosvijećeni
Kultura sjećanja na značajne antifašističke dane njeguje se izgleda jedino u trećini države, na potezu od Tešnja do Mostara, odnosno od Tuzle do Jajca, uz izdvojeni bihaćki okrug. Baš kao što su s početka otpora nastajale prve slobodne republike, izolovane jedna od druge, tako i danas antifašisti stjerani u nova ostrva organizuju svoja okupljanja i obilježavanja. Na prvu bi se reklo da su izgubili 60 posto teritorije. I na drugu.
Jer, kako objasniti jednom Nijemcu ili Italijanu minirane spomenike podignute u čast otpora njihovoj okupaciji? Čime opravdati kvislinšku ikonografiju nametnutu na preostalim obilježjima? Kojom racionalnom jednačinom izvući zaključak o tome da je ravnogorsko paradiranje istočnom Bosnom u 2019oj legitimno, pa čak možda i legalno?! Čijim to nastavnim planom i programom obuhvatiti crnokošuljaška orgijanja na maturalnim proslavama?
Naprosto smo prezasićeni otpacima što ih sa historijskog smetljišta iskopaše potomci gore pobrojanih. Zatrovani su nam vazduh, voda, tlo, javni prostor, zidovi, škole, sportska borilišta. O prošlosti su najbučniji oni koji najmanje čitaju i slušaju, dok istovremeno struka i akademski kor fabrikuju jedne te iste analitičare. Zakon prirode je jasan – ovi prvi brojčano se mjere pozitivnim indeksom.
27. juli tek je još jedan datum ugraviran u kalendaru. Za neke prvi dan vikenda, za druge dan historijske simbolike. Jedno je sigurno – slobodni smo da mislimo, polemišemo i diskutujemo, jer se za tu blagodat neko izborio.
A tu borbu pokrenuo je dvadeset sedmi.
