“Da se nije trgovalo, rat bi se završio ranije”, zaključila je Plavšić, sada 89-godišnjakinja.Pričala je o “Oluji”, “Bljesku”, Srebrenici, o svemu što se dešavalo 1995. Kazala je da je pad tzv. Srpske Krajine dogovoren. Prenosimo dio njenog razgovora.
– Od svega najsudbonosniji je bio odnos Miloševića i Tuđmana, kao dva vjerna prijatelja koji su se dogovarali u momentu kad se raspadala Jugoslavija. Ja nisam bila od nekog povjerenja Miloševiću, ali sam bila neizbježna u tim raspravama. Slučajnost je da sam u Hagu bila na istom spratu s Miloševićem. Noć kad su ga doveli, pitali su me da li ja mogu da ne razgovaram s njim, a od njega će isto tražiti. Kažem: ”Nisam ni ranije mnogo razgovarala sa njim.” Nismo razgovarali i bili smo pod posebnom prismotrom. Ali kada se šetamo, dvoje po dvoje, on obično stane pored mene. I tako idemo. On uzrak priča, ja mu uzrak odgovaram. Tada sam vidjela, a i ranije dok smo na slobodi bili, kako on kaže ”Franjo”. Znate, kad kaže ”Franjo”, to je neko jako blizak njemu. Moj zaključak je bio da se on o svemu dogovarao s Tuđmanom.
Nikola Šainović kaže da su oni mogli da se dogovore o svemu osim o početku i kraju rata…
– Vrijeme je prošlo i sada se toga često sjećam, pa se mislim, a šta bi bilo sa Srbima da su ostali tamo. Možda ne bi bili živi. Kada je bila “Oluja”, svi su bježali prema granici. Moja kola su jedva prolazila. Zaustavljala sam se i ljudima pričala. Išla sam u Sanski Most da im kažem da tu ostanu. Inače se tako praznila teritorija koja nije hrvatska, nego bosanskohercegovačka. Drvar se ispraznio. Govorila sam – ako je cilj “Oluje” da se dobije etnički čista Hrvatska, zašto ljudi bježe iz Bosne? Zašto ne brane svoja ognjišta? Nisam baš uspjela.
“Oluja” se približavala Banjoj Luci i stali su kod Bočca, 12 kilometara od Banje Luke. Banjalučani su svako jutro gledali da li se ja spremam da odem. I nije mi padalo na pamet. Meni je bježanije bilo dosta. Moja majka je bježala iz Sarajeva, stara, nepomična, pa je onda bila u Banjoj Luci. Gdje ću ja sada s njom da idem?! Kada se rat završio, Holbruk je jednom došao u moj kabinet. Ja još nisam bila tamo. Sekretarica mi kaže: ”U Vašem kabinetu je Holbruk.” ”Kako može pored Vas proći?”, pitam je, a ona će: ”On je nasilnik.” Uđem unutra, on sjedi u fotelji, a drugu je namjestio i digao noge na nju.
Kaže: ”Izvinite, ja ne mogu da se pomjeram. Bio sam u avionu 48 sati.” Rekoh: ”Samo se Vi raskomotite, mada ste se mogli najaviti.” Pitao me gdje sam bila kada se “Oluja” približavala Banjoj Luci. Kažem u Banjoj Luci, a on odgovori: ”Ja sam je spasio.” I ja mu vjerujem. Moralo se stati. A počeli su s druge strane, peli su se na Velebit. I to, zamislite, veliki naši vojni stručnjaci nikada nisu zapažali. Ali na jednoj sjednici vladika Hrizostom je obavijestio Skupštinu da je Hrvatska vojska na Velebitu. A to je dva-tri mjeseca prije početka “Oluje”.
U julu 1995. VRS se bavi enklavama u istočnoj Bosni, Srebrenicom, a opasnost prijeti sa Zapada?
– Bihać je bio u pitanju. Znam da je na jednom sastanku zaključeno da se ide na Bihać. Vojska je došla do bolnice i odjedanput naređenje – povlačenje.
Između tih događaja na zapadu RS i pada Krajine dešava se Srebrenica. U knjizi koju ste pisali u zatvoru vrlo ste šturi u vezi s tim.
– Vratila sam se iz Bihaća u Banju Luku i sutradan uključim televizor, kad vidim – Mladić u Srebrenici. Nisam sebi mogla da dođem. Odem poslije dva dana na Pale i pitam Radovana: ”Šta radi tamo Mladić?” Kaže: ”Ne znam.”
Jeste li Mladića ikada poslije toga pitali za Srebrenicu?
– Ne.
Mnogi Vam zamjeraju da ste se skrasili u Beogradu, za razliku od nekih koji nemaju ništa.
– Ja sam u Banjoj Luci stanovala u hotelu “Bosna” za vrijeme rata. Kasnije su mi dali stan. Taj stan sam prodala da bih kupila ovaj stan. Nikada nisam tražila da mi se vrati stan u Sarajevu. A svi, i Radovan i Krajišnik, svi su tražili stanove da im se vrate iz Sarajeva. A prethodno su morali da izvade, ja sam im se smijala, “Alijine legitimacije”.
