Posljednjih sedmica evidentna je diplomatska ofanziva ambasadora i dužnosnika upravo tih zemalja. Naravno da su hitne misije Matthewa Palmera, reakcije iz NATO-a u Briselu i Sarajevu te uticajnih ambasada izazvane brigom za vlastite pozicije u BiH. Zakašnjelo ili ne, vidjećemo, piše Edin Subašić za “Al Jazeeru Balkans“.
Pri tome su partikularni interesi Srbije, RS, Hrvatske i probosanskih strana u BiH koje zastupaju državni interes tek sekundarni sadržaj temeljnog interesa moćnih činilaca. Također, domaći političari tek su produženi instrumenti stvarnih aktera. Loša vijest u aktuelnoj situaciji je da je BiH pri tome „mjesto sudara“ pa bi i eventualna eskalacija štetila upravo ovoj zemlji.
Ka Zapadu ili Istoku
Razlog oko kojeg je u utorak došlo do očekivanog raspada međustranačkog sporazuma SDA-HDZ-SNSD zapravo je suština konflikta – BiH ide ili ne ide u NATO! Na višoj geopolitičkoj ravni to je dilema – da li BiH klizi u zonu uticaja Rusije (i Kine) ili će u budućnosti činiti kompaktni teritorij NATO-a u čijoj slagalici, izuzimajući deklarativno neutralnu Srbiju, na Balkanu još samo nedostaje „puzzla“ BiH.
Slijed koji su protekle dvije godine započele Crna Gora i Makedonija čini logičnim i uključenje BiH. Međutim, opstrukcije koje nisu uspjele u te dvije zemlje, u BiH su dovele do blokade procesa. U Crnoj Gori nije uspio državni udar u ruskoj režiji, dok je u Makedoniji pametno vođena državna politika izbjegla sve zamke destabiliziranja i režirane nerede.
Za razliku od BiH, u ove dvije zemlje je i podrška NATO-a i posebno SAD, bila konkretna i značajna, a procesi integracije u Savez ubrzani. Nasuprot toga, u BiH je NATO unatrag 10-12 godina (još od samita u Talinu) razvlačio proces pridruživanja namećući državi irelevantne uslove.
U međuvremenu je rastao ruski uticaj, najprije u Srbiji, a zatim u RS, gdje je Milorad Dodik najdirektniji eksponent ruskih interesa u regionu iz čega on i crpi političku moć i smjelost da se vrlo nediplomatski ophodi prema predstavnicima Zapada te glumi velikog zaštitnika Srba i RS-a. U zamjenu za zastupanje ruskog protivljenja ulasku BiH u NATO Dodik je dobio obećanje ruske podrške za secesiju RS-a od BiH.
U pozadini je naravno i snaga ruskog kapitala kojim Moskva, osim Dodikove, osigurava i lojalnost Dragana Čovića, zatim i jedne grupacije tehnomenadžerskih tajkuna i političara u Hrvatskoj.
Diplomatska bitka
Rusija je posljednjih godina brižljivo i planski gradila ekonomsku, obavještajnu, paravojnu i političku infrastrukturu zauzimajući teren za koji je NATO smatrao da mu prije ili kasnije prirodno pripada.
Međutim, u utorak je u Predsjedništvu BiH postalo jasno da BiH neće moći u NATO bez dodatnih akcija Washingtona i Brisela, a vrlo je izvjesno da niti Moskva nije bez spremnih poteza. Stav Moskve ilustruje scena od prije par dana kada Dodik na Jahorini izgovara da „neće glasati za ANP i NATO i da će u tome ići do kraja“, a pri tome ruski ambasador Aleksandar Ivancov to odobrava klimanjem glavom.
Prethodna izjava Ivancova Dodiku i nije ostavila prostora za drugo. “Članstvo BiH je pitanje za vlasti u BiH. Osnova mog rada u BiH je nemiješanje u unutrašnje odnose, za razliku od nekih mojih partnera u BiH. Pitanje ANP-a je komplicirano i podijelilo je državu, ali je moguć dijalog na tu temu. Zahtjev da se što prije riješi to pitanje nije produktivan,“ rekao je Ivancov.
Između redova čitaju se tri stvari: diplomatska bitka je evidentna, moguć je dijalog upravo među stranim faktorima i žurba nije produktivna, a to je zahtjev za odgažanje odluke o ANP-u.
No, šta bi moglo značiti Dodikovo – ići do kraja? Agresivni politički blef ili stvarna prijetnja? Ovo je ipak najvjerovatnije ruska poruka upućena preko bosanskog “glasnogovornika“ Dodika – da se Washington i Brisel za rješavanje „bosanskog pitanja“ trebaju obratiti Putinu, a ne lokalnom diktatoru. U protivnom, već uspostavljena infrastruktura u RS-u mogla bi biti iskorištena za izazivanje nereda i stvaranje krize u kojoj se tek onda neće moći nastaviti euroatlantski proces!
Iako je dosad sve bilo samo demonstrativno, zveckanje oružjem, turiranje novih policijskih oklopnjaka po Banjaluci, puštanje informacija o ruskim instruktirma u bazi MUP-a RS, špartanje motorista „Noćnih vukova“ po BiH… sve je to poruka da RS ima potencijal za izazivanje međuentitetskog konflikta. Opet kontrolirano, u posljednje vrijeme sa fantomskih portala puštaju se i vijesti da srpska djeca već odlaze u paravojne kampove u Rusiji i Srbiji a da srpski dobrovoljci ratuju u proruskim jedinicama u Ukrajini.
Sve je to sigurnosno-politička igra odvraćanja NATO-a od uvlačenja BiH i poruka da Moskva neće odustati kao u slučaju Crne Gore i Makedonije, dok ne ostvari svoje određene interese. I to ne na Balkanu!
Pritisak SAD-a preko Vučića
S druge strane, opći je dojam da je Zapad, baveći se svojim problemima i drugim žarištima, previdio rusko uvlačenje i da je sada zatečen. Matthew Palmer, operativac američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju prilikom nedavne posjete pokušao je Dodiku ponuditi „mrkvu“ – ublažavanje sankcija pa skidanje s američke crne liste i političku rehabilitaciju. Kada Dodik na to nije pozitivno reagirao, uslijedilo je Palmerovo omalovažavanje riječima da je njegovo ponašanje „beskorisno“.
Iz sjedišta NATO-a u Briselu i Komande za BiH u Sarajevu odaslane su poruke „da je za BiH značajno da pošalje svoj prvi ANP“, ali bez efekta. Dodiku je zatim pokazana i batina, prijetnja pojačavanjem sankcija, ali se on očigledno više boji ruske batine, ako bi sad primijenio stranu.Indikativno je bilo da se Dodik odmah sastao sa Aleksandrom Vučićem i ruskim ambasadorom u Beogradu Aleksandrom Bocan-Harčenkom, pouzdanim Putinovim čovjekom za Balkan. To je već uhodana praksa da Dodik u Beogradu izvještava o svemu i dobija dalje instrukcije. Odmah potom se, kako je rečeno, na Jahorini sastao i sa Ivancovim i time je njegov nastup uoči sjednica Predsjedništva BiH potpuno isplaniran pa se ništa nije moglo ni očekivati osim – NE za ANP i NATO!
Tako je misija ambasadora SAD Erica Nelsona i Velike Britanije Matthewa Fielda u ponedjeljak kod predsjedavajućeg Željka Komšića opet je bila zakasnjela. Znalo se da je Dodik betonirao (ruski) stav pa su Nelson i Field kod Komšića samo razrađivali taktiku spašavanja i konzerviranja ANP-a za pogodniju priliku.
Bilo je bitno Komšića instruirati da ne usvoji ANP zajedno za Šefikom Džaferovićem preglasavanjem, nakon čega bi institutom „vitalnog interesa“ u NS RS ovaj dokument na duže vrijeme bio udaljen iz procedure na državnom nivou. Također, nova prilika kad će se ANP ponovo naći na dnevnom redu bit će kreirana bez direktnog uticaja na Dodika. Kako saznajemo, SAD će ga pokušati omekšati nekadašnjom Hoolbrokeovom taktikom – posrednim pritiskom preko predsjednika Srbije.
Upravo dok su u Predsjedništvu BiH otkazivane sjednice, pripreman je doček Aleksandra Vučića u New Yorku. Ono što nije uspio pomoćnik Palmer, možda će poći za rukom državnom sekretaru SAD-a Mikeu Pompeu. Fokus ovog susreta svakako će biti Kosovo.
Poznata je sklonost Pompea da podrži opciju novog razgraničenja na Kosovu tako što bi Srbiji pripao dio sjeverne enklave oko Kosovske Mitrovice. To bi i za Vučića bila spasonosna opcija, koja ima svoju cijenu. A ona bi bila uzdržavanje od dalje podrške Dodiku bar u dijelu koji se odnosi na njihovo istrajavanje na velikosrpskom pripajanju dijela BiH Srbiji.
Šta žele Rusi?
Naravno, i nakon toga u RS-u i Srbiji imamo ruske kapacitete. Međutim, američko-ruski odnosi oko interesnih sfera rješavaće se daleko od Balkana. Činjenica je da Balkan ipak nije strateški interes Rusije. Ekonomske benfite već ostvaruje ulaganjem kapitala i izvlačenjem profita, a tako može i ubuduće. Stvarni ruski interes je drugdje, npr. u Siriji, Ukrajini, Krimu… Tako će Balkan (BiH i Srbija) u određenom trenutku biti predmet trampe, prepuštanja Zapadu za nešto što je Rusiji mnogo bitnije.
Čini se da je taj trenutak blizu i da to stvara dodatnu nervozu kod Dodika i Vučića glede velikosrpskih planova. Jer, postizanjem geostrateškog dogovora među velikima, velikodržavne ambicije Beograda i Banjaluke postaće sporedna, regionalna komplikacija koju više niko bitan neće podržati. Zapravo, posljednje pravo balkansko žarište je Kosovo i njegovim zatvaranjem i Zapad i Rusija staviće tačku na Balkan.
Međutim, ne dođe li do američko-ruskog geostrateškog kompromisa te ako NATO (SAD i saveznici) pokuša uključiti i BiH u Savez bez ustupaka Rusiji, moguć je buran scenarij.
U tom slučaju bi Dodikovo „ići do kraja“ moglo značiti potpunu blokadu institucija BiH povlačenjem srpskih kadrova, dizanje tenzija do razine incidenata na entitetskoj liniji, suspenzija svih ustavnih obaveza RS-a prema državi i „ukrajinizacija“ prostora BiH, gdje bi RS postala odmetnuta regija tražeći redefiniranje statusa.
Smisao ovakvog scenarija bio bi prekid svih političkih procesa koji BiH vode ka EU i NATO-u. Ovo bi bio najopasniji pravac razvoja situacije, ali nije najvjerovatniji. Mnogobrojni rizici i potencijal veće štete od koristi odvraća glavne aktere od destruktivnih akcija tako da je najvjerovatnije na pomolu određeno političko rješenje koje će na geopolitičkoj ravni urediti i regionalna otvorena pitanja.
Jedino što je sigurno, to je da se bh. lideri u svemu tome ništa ne pitaju.
