Piše: Berislav Jurič
Spomene se Mostar tu i tamo u priči o nebiranju, ali i uz prijeteće tonove kako će mostarizacija zahvatiti cijelu državu, a ustvari je jedina istina da se u grad slučaj – koji to jest ma koliko govorili da nije – slio sav jad Bosne i Hercegovine, prenosi AJB.
Nametnuta pravila kojima su strani upravljači ovom zemljom mislili da mogu riješiti nesklade kakvi postoje samo kod nas počela su dolaziti na naplatu i kaos u vezi s izborima i njihovim pravilima, nebiranjem i življenjem u vakuumu polako dolazi do nijemih grla.
Vodeće stranke, koje se vodećima vole proglasiti i kad nema nikakvih brojki ispred i iza njih, smjenjuju se redovito i tiho u tome tko nateže i zateže dogovor o izbornim pravilima. Maratonski pregovori, koji su uslijedili nakon maratonskog nečinjenja ničega i s kojih se poručivalo kako nikad nisu bili bliže, naglo su prekidani uz razmjene optužbi tko to tamo ne želi da se Mostar makne s mjesta.
Istodobno se, glumački vješto, govori o tome kako ljudi u Mostaru ne mogu biti zatočenici pogrešnih odluka, politika i kaosa kojem se jedino u zemlji poput ove može pustiti da traje.
U međuvremenu su Mostarci rodili i odgojili generacije onih koji pojma nemaju o glasovanju, zaokruživanju i normalnom ustroju grada. Umrtvljeni su građani koji bi željeli da se barem nešto mijenja, pa makar i samo lice grada što ga sve više i dublje krase ožiljci maštovite gradnje mora stanova, koji se, kako kažu službeni podaci, rasprodaju kako se izgrade.
Ljudi digli ruke, šute i trpe
No, nije samo narušen izgled grada. Duboko iza fasada, nepometenih ulica i razrovanih cesta krije se mrtvilo ljudi koji su u kaosu kakav sada vlada Mostarom digli ruke i šute i trpe slušajući kako vodeće stranke i ljudi koji su zapeli na dužnostima na kojima ih je uhvatila mostarska demokracija šute i ne odgovaraju nikome za učinjeno i neučinjeno.
Dotad se više razine vlasti, svaka zabavljena o sebi, tek tu i tako sjete Mostara govoreći licemjerno o tome kako je zastoj demokracije u gradu na Neretvi nedopustiv. A onda se okrenu sebi, jer su sebi dovoljni i jer dovoljno plijena nudi svaka razina.
I dok se Mostar žvače po ustima raznih boraca za demokraciju, stvarni problemi polako isplivavaju i šutljivim građanima dolaze do grla. Sve ono što je nekad ustrojeno kroz Gradsko vijeće, a koje je uz gradske zone i dogradonačelnika veliki kamen spoticanja vodećih nedogovarača, još sjedi u svojim foteljama bez ikakvog straha da će biti smijenjeni ili nekako drugačije biti kažnjeni za nerad.
Priznao je to i nedavno, iako je o tome govorio i ranije, mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić odgovarajući na izvješće revizora koje upozorava na prljave poslove s mostarskom prljavštinom. Revizori su utvrdili da je mostarska deponija, koja je nedovoljno privukla pozornost šire javnosti unatoč ogromnom kaosu koji vlada na njoj, godinama radila mimo zakona i da su padale neke odluke koje nisu smjele pasti, kao i da je odlagano smeće koje nikako nije smjelo biti odlagano.
Kako je Bešlić oprao ruke?
“Grad Mostar ostvaruje pravo učešća u radu i odlučivanju gospodarskih društava putem člana skupštine. Imenovanje člana skupštine po Odluci vrši Gradsko vijeće na prijedlog gradonačelnika Grada Mostara. Imenovanje se daje u pismenoj formi za jednu godinu. Sukladno naprijed navedenom, evidentno je da gradonačelnik ne može vršiti ovlaštenja u gospodarskim društvima jer imenovanje člana skupštine vrši Gradsko vijeće”, oprao je svoje ruke Bešlić mantajućim odgovorom, misleći da tako smanjuje svoju krivnju pred sve većim i ozbiljnim optužbama, ali i istragama koje vodi kantonalno tužiteljstvo o lošem upravljanju otpadom i potencijalnom trovanju građana.
I tu se začarana mostarska priča i njezin krug zatvaraju. Gradonačelnik bi nešto, ali ne može jer ne postoji Gradsko vijeće. Svi drugi isto bi tako nešto, ali ne mogu ništa jer ne postoji Gradsko vijeće, a gradonačelnik ne može i ne smije sam. Osim onda kad investitor za zgradu donese papir s njegovim potpisom, pa onda odjednom ispadne da sam može kad samo želi i mora.
Dotad građanima nitko službeno nije rekao o kakvim je mutnim poslovima riječ s pročistačima, za koje i stranci traže čist račun i ako je umrla duga ljubav. Nitko, osim toga da ne poznaje kemijske skraćenice, nije građanima rekao jesu li priče o piralenu utemeljene nego se sva priča svela na to da netko tamo negdje nešto nekome podmeće. Uz to, sva obrana svodi se na provlačenje alibija da ljudi koji sjede na nekim mjestima ne rade svoj posao, ali da tamo moraju sjediti jer ih, eto, nema tko smijeniti.
Gušenje u smeću
Mostar se, zbog toga što nema tko pomesti aljkave, umorne i nedorasle svom poslu i izazovima grada, guši u smeću. Alibi su stečajevi poduzeća i koprcanja direktora na pozicijama koji, pak, govore kako ih se godinama ne sluša i kako se samo vrebaju lokacije koje njihovo poduzeće spominje. Mostar se, u 21. stoljeću, nije snašao ni s parkirališnim mjestima. Osnovano je poduzeće, doniran je sustav za naplatu parkinga, ali su odabrani ljudi zaboravili napraviti ozbiljan plan, pa se po mostarskim ulicama još vide spomenici propalom poslu. A sve to jer začarani mostarski krug nema tko prekinuti i nema nitko mogućnosti zaokružiti nešto drugo.
No, sve je strašnija činjenica da se i onda kad se zaokruživanje omogući i kad se dogovore oni koji se mudro smjenjuju u prednjačenju zatezanja u tome da se ne dogovore neće dogoditi ništa jer su rođene i odgojene generacije onih koji ne poznaju što su praznici demokracije – ma kako to ofucano zvučalo – i koji misle da se politika svodi na to da svatko može što hoće i dokad hoće i da joj se moraju pokloniti i prikloniti i živjeti u prljavštini koju bezvlašće ostavlja za sobom.
Najbolji je primjer za to Mostar, u kojem postoje oni koji žele da to tako traje vječno. A oni su na ugovorima o javnim nabavama i papirima na kojima ne smije nedostajati nula prije zareza. Poslije zareza stoje isprazna opravdanja i tvrdnje da netko brine za nešto, a ustvari se boje da će ih stići njihov (ne)rad kad se odlijepe od stolice.
