Za njih dvije granice ne postoje jer one, kako to znaju reći njihovi sumještani, granice brišu.
Časna sestra milosrdnica Blanka i mualima Šejla iz Livna u BiH svakodnevno prolaze kroz mnoga livanjska sela sa siromašnim obiteljima te obilaze sve one kojima su materijalna pomoć i riječi utjehe itekako potrebne. Za Blanku i Šejlu to je zadaća, životni poziv, koji je opleten s puno ljubavi, piše 24sata.
I tog dana zatekli smo ih uz kombi spremne da još jednom, po tko zna koji put u posljednje dvije godine, s osmijehom nekome uljepšaju dan. Za upravljačem sestra Blanka, do nje Šejla, otputile su se do jednog od udaljenijih livanjskih zaselaka. Uz put ih svi pozdravljaju jer nema u ovom kraju čovjeka kojem nije poznat bijeli kombi znakovite poruke – “uvijek možemo učiniti dobro”.
U zemlji u kojoj se još sve mjeri drukčijim mjerilima, dijeli vjerom i nacijom, za Blanku i Šejlu, bilo da je riječ o Hrvatima, Bošnjacima ili Srbima, čovjek je mjerilo svega.
Šejlu, podrijetlom iz Bratunca pokraj Srebrenice, i Blanku iz Vinkovaca služba je, a potom i ratni vihor, istrgnuo iz zavičaja. Ni jednu ni drugu život nije mazio, obje su iskusile težak put. Kao dijete Blanka Jeličić ostala je bez oca, a Šejla također.
Blankin je redovnički put ispunjen mnogim uspjesima i radom. Nakon novicijata i prve službe u Tesliću, otišla je na studij u Zagreb, na Institut za crkvenu glazbu, gdje ju je zadesio rat, a kad su svi 1994. bježali iz Sarajeva, Blanka se prijavila svojoj provincijalnoj poglavarici i krenula pod kišom granata pomagati svojim sestrama.
Šejlu, podrijetlom iz Bratunca pokraj Srebrenice, i Blanku iz Vinkovaca služba je, a potom i ratni vihor, istrgnuo iz njihovih zavičaja. Obje su još kao djevojčice ostale bez oca…
Kroz tunel je ušla u Sarajevo, gdje nije bila dugo. Trebali su je u Parizu, u hrvatskoj katoličkoj misiji. Potom je otišla na studij u Rim, na Papinski institutu za svetu glazbu, a zatim u Tomislavgrad, Žepče i onda Livno, gdje je i upoznala Šejlu Mujić-Kevrić, koja je u ovaj kraj došla prije Blanke.
– Ima tome sedam godina. Moj suprug je imam, a ja sam angažirana kao vjerska učiteljica i vodim udruženje žena pri islamskoj zajednici. Uvijek mi je bila želja komunicirati i surađivati s Katoličkom crkvom, ali nikad nisam mogla pronaći način da se to i ostvari. Blanka i ja smo se našle u humanitarnom radu i želji da pomažemo ljudima kojima je pomoć potrebna – dodaje Šejla.
Blanka priča kako su se upoznale na jednoj humanitarnoj akciji, u kojoj su pekle palačinke, a gospođe iz islamske zajednice kolače.
– Šejla je providnost Božja – uz osmijeh govori časna sestra Blanka.
Novac su sakupljali za Anu, djevojku kojoj je dijagnosticirana multipla skleroza, a koja je prije samo nekoliko godina bila uspješna sportašica, studentica kriminalistike, i koju od diplome dijele tek tri ispita. Nakon očeve smrti ta se obitelj suočila s još većom nevoljom. Oboje djece oboljelo je od multiple, a otkrilo se i da je Anina bolest progresivna. Majci Blaženki je posebno teško, stoga su Blankine i Šejline ruke, pune dobrote, kao dar od Boga.
Pomogle su ove dvije dobre žene i u prilagođavanju prostorija u njihovoj obiteljskoj kući kako bi mogli lakše podnositi i organizirati svakodnevni život. Svjedočiti tolikoj bezrezervnoj ljubavi i podršci nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Ipak, najljepši dar koji dobiju za svoje služenje je iskren osmijeh na Aninu bolesnom licu, koje su poljupcima obasule i Šejla i Blanka.
Nakon te prve humanitarne akcije Blanka i Šejla više se nisu razdvajale, krenule su akcije, od prikupljanja novca za perilicu rublja do invalidskih kolica, hrane, odjevnih predmeta i tako to traje do danas. A danas više nisu same, puno je ljudi koji su im se pridružili i koji žele pomoći.
– Mnogi misle da je redovništvo samo za samostan, ali naša zadaća je služiti bratu čovjeku potrebniku po kućama, bolnicama, školama – kaže časna Blanka. U svojoj župnoj zajednici svira orgulje, profesorica je solfeggia, klavira i flaute te vodi četiri zbora u župi Svih Svetih u Livnu.
Uz to radi s djecom.
– Pomažemo obiteljima s mnogobrojnom djecom, siromašnim obiteljima, bolesnicima, osobama s poteškoćama u razvoju – kaže. A Šejla je nedavno organizirala akciju prikupljanja novca za dvadeset petero djece islamske vjere u osnovnoj školi čije su obitelji toliko siromašne da im ne mogu priuštiti ni školsku marendu.
Dok smo razgovarale, Šejla nije mogla sakriti sreću jer je novac podjednako prikupljen od svih ljudi, ne gledajući na nacionalnost i vjeroispovijest, i dovoljan je za šesnaestero djece.
– Računaj sedamnaestero, a bit će i za svih dvadeset petero – govori sa smiješkom sestra Blanka dok Šejli radosno pruža prikupljeni novac.
– Najsretnije smo kad znamo da smo nekom pomogle – uglas će obje. Govore kako se čuju svakodnevno, njih vežu neke druge spone koje čovjek teško može pokidati.
Poručuju zato da, dok postoji i zadnji čovjek kojemu mogu pomoći, njih dvije neće prestati sa svojim služenjem. A takvih je, baš kao i svugdje u ovom kraju, bezbroj. Nekom donose toplu odjeću, drugom hranu za djecu, nekom medicinska pomagala, ili tek riječ utjehe i nade. Sve se to pronalazi u ispruženim rukama ove dvije, tako različite, i u istom trenutku, sasvim jednake žene.
