Toliko volim poruke koje nosi spomenuti film i ono što sam film predstavlja. Na nekoj vlastitoj vječnoj listi filmova postavio bih ga na treće mjesto nakon “Iskupljenja u Shawshanku” i “Schindlerove liste”. Lik Maximusa Decimusa Meridiusa, kojeg glumi veliki Russell Crowe, je jedna od najboljih glumačkih rola koje je neki glumac imao u filmu, pa nije ni čudo što je australski glumac lako dobio Oscara za ulogu u ovom filmu. Volim uzimati one skrivene poruke iz filma i nekako ih pretapati u život, praviti poređenja teškog života Španjolca, glavnog protagoniste filma, sa određenim životnim situacijama u kojima se nalazi današnji čovjek, u 21. stoljeću, piše “Source“.
Maximus Decimus Meridius
Gladijatorska krv, znoj svestranog borca čije je srce davno premašilo sve visine svetoga Olimpa, ona njegove hiperaktivna zaluđenost i posvećenost koja nam govori da se ljudske granice iznova i iznova mogu pomjerati. Maximus Decimus Meridius. Simbol uspjeha. Maximus Decimus Meridius. Simbol otpora. Maximus Decimus Meridius. Simbol žrtve. Maximus Decimus Meridius. Simbol krvi i znoja. Maximus Decimus Meridius. Gladijator svih gladijatora. Maximus Decimus Meridius – šampion!
“Are you not entertained?! Are you not entertained?!”
Ima jedna fotografija koja se u posljednjih nekoliko dana stalno pojavljuje na društvenim mrežama. Fotografija mršavog mladića koji na leđima nosi vreću. Fotografija datira iz 2014. godine, a nastala je u okolini grada Maglaja, grada koji je teško stradao u nezapamćenim poplavama koje su u proljeće 2014. godine pogodile našu zemlju.
“U jednoj od maglajskih ulica koja je najviše stradala, sreli smo najveći broj volontera. Među njima bio je i bh. reprezentativac u atletici, Amel Tuka, koji je sa svojim kolegama iz Kaknja došao da pomogne stanovnicima Maglaja u akciji čišćenja. ‘Ovdje smo prvi dan, a ja sam ranije dolazio u Topčić Polje gdje smo obilazili stanovnike i pomagali im, odnosili hranu u druga mjesta koja su pogođena’, pojasnio je tada Tuka”, stoji u jednom medijskom izvještaju koji datira iz maja 2014. godine.
Maximus Decimus Meridius. Odmah sam se njega prisjetio. Amel Tuka kao Maximus Decimus Meridius. Gladijator! Ovo je priča o bosanskom Maximusu Decimusu Meridiusu. Ovo je priča o gladijatoru. Ovo je priča o Amelu. I o nama.
“Treba ostati čvrsto na zemlji i imati na umu ko nam je sve to podario i omogućio. Isto tako, kada je čovjek u problemima, u teškim trenucima, gdje ne ide kako treba, moraš biti još čvršći, na zemlji i tražiti rješenja, te se nadati. Ja sam čovjek koji živi uvijek u nekoj nadi, uvijek mislim na najbolje, ali i živim u tom nekom malom strahu gdje sam sebe priupitam: “Da li sam uradio nešto dobro?” Tako da uvijek živim između to dvoje, pa mi to pomaže da živim umjeren život i da se tako ophodim prema svima. Vjera mi dosta pomaže kada se nalazim u teškim situacijama. Volim, jednostavno, da se osamim, da nađem tu konekciju sa Dragim Bogom, gdje se probudi nada i taj neki lijepi osjećaj da će se brzo proći iskušenje. Uvijek gledam na to kao na iskušenje poslije kojeg slijedi velika nagrada”, rekao mi je nedavno Amel Tuka u intervjuu kojeg sam radio sa njim za novine Preporod.
Nešto razmišljam sinoć, koliko je samo ljudi, koliko je samo porodica napustilo Bosnu i Hercegovinu u proteklih nekoliko godina, ili samo u posljednjih godinu dana. Imam hrpu prijatelja koji su zajedno sa svojim suprugama, roditeljima i djecom napustili BiH i sreću potražili na Zapadu. Prijatelj mi nedavno reče da se u Munchenu u posljednje dvije-tri godine, samo u okruženju među njegovim drugovima, rodilo toliko djece da bi mogli da naprave cijeli jedan razred. I ta djeca, umjesto da pohađaju školu u svojoj domovini, ili dovovini svoj roditelja i djedova, ona su primorana da je pohađaju negdje u tuđini. Jer, ne pita dijete koliko košta sreća i prodaje li se ona po pijačnoj cijeni.
Mama, ja ne želim da idem u Njemačku!
TV je ostao upaljen i ostaje još samo posljednji stisak tipke na daljinskom upravljaču koji će označiti gašenje TV-a, gašenje svjetala, ključanje vrata, gašenje namjere da se nastavi život u Bosni i Hercegovini. Mali 10-godišnji dječak baca pogled na TV-u, Arena Sport, i vidi momka u bojama Bosne i Hercegovine kako trči u grupi drugih momaka šarolikih boja. Par sekundi kasnije, jasno mu je da je taj dečko, kojeg komentatori zovu imenom Amel Tuka, osvojio srebrenu medalju na SP u Dohi i da je upravo postao vicešampion svijeta. Amel Tuka. Dobar dan Bosno i Hercegovino, živite u zemlji svjetskog vicešampiona! Kako to samo lijepo zvuči u cjelokupnom spektru sivila i teškog sr*** koje nas okružuje.
“Mama, mama, čekaj! Ja ne želim da idem u Njemačku!”
Djeca su copy-paste mali magični plagijatori svega što je dobro. Djeca su neiskvarene duše koje imaju svoj vidokrug mašte. Djeca su mali cvjetovi i čista platna koji žele da budu oslikani bojama kojima su oslikani njihovi veliki heroji. Baš kao što je i Amel Tuka. Djeca su kreatori vlastite sreće i u tom spektru vlastite sreće, u njihovim svakodnevnim igrama, pronašao se i Amel. Djeci je teško kada nisu sa svojim drugarima, na svojim igralištima, u svojim školama, sa svojim roditeljima, sa svojim malim herojima iz bajki.
“Odrastao sam, hvala Bogu, u porodičnoj atmosferi gdje sam osjetio ljubav svojih roditelja i porodice. Sve mi to sada teško pada, jer mi nedostaje sve to kada nisam u BiH. To je valjda opet neko iskušenje, na neki drugi način. Osjetim da je na meni zadatak da sve te fizičke predispozicije koje mi je Bog podario prenesem na stazu kako bi na najbolji mogući način predstavljao sebe i svoju zemlju, mjesto iz kojeg dolazim. To je moja misija da i mladima prenesem nadu, pa da vide da se može napraviti vrhunski rezultat i da nikada ne odustaju”, rekao mi je Amel u intervjuu kojeg sam maločas spomenuo.
Trčao je naš Maximus Decimus Meridius za sve nas. Trčao je sinoć naš Maximus Decimus Meridius za sve one koji su nas ranije napustili, a sa kojima ćemo se susresti opet. “Ali, ne još. Ne još”, kako to u filmu “Gladijator” kaže Maximusov prijatelj.
Trčao je naš Maximus Decimus Meridius za svoju jedinu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Trčao je naš Maximus Decimus Meridius za svu onu djecu koja su se sinoć vratila sa kućnog praga, ostavila kofere i poručila svojim roditeljima da još jednom razmisle. Maximus Decimus Meridius. Dobar dan Bosno i Hercegovino, živite u zemlji svjetskog vicešampiona!
Onaj koji se trudi, koji se nada i koji ima veliku želju
A šta je ono što velike šampione razdvaja od običnih? Rezultati, trofeji, statistika, utrke, borbe, strast, znoj, krv… Ne! LJUDSKOST. To je ono što Amela razdvaja od običnih šampiona. Amel je veliki šampion, ali Amel je, prije svega, čovjek. I to sasvim običan čovjek, obični momak iz naroda kojem nije tegobno da popriča sa svakim, da se uslika ili popije kafu sa bilo kojim čovjekom koji ga poznaje, ili ga je barem nekada vidio na TV-u ili novinama. Amel na arapskom jeziku znači onaj koji se trudi, koji se nada, koji ima ogromnu želju.
Snimali smo ga prije nekoliko mjeseci u Zenici. Ulazimo u skromno opremljenu teretanu, a najednom proviruje dobro poznata glava, koja pokušava da se provuče kroz uski prozorčić. Obostrani grohot.
“Kako ste momci? Evo me, tu sam”.
I onda opet smijeh. Mislim, kako da se čovjek i ne nasmije kada takvog sportaša vidiš u pozi u kojoj se svojevremeno nalazio Rowan Atkinson u kultnom “Mr. Beanu”. Takav je Amel. Jednostavan, druželjubiv, normalan. A ujedno šampion. Maximus Decimus Meridius. Šampion svih gladijatora. Šampion svih ljudi. Šampion svih srca. Šampion svih nas.
Dobar dan Bosno i Hercegovino, živite u zemlji svjetskog vicešampiona! “Are you not entertained?! Are you not entertained?!”
