– Govor mržnje uperen protiv Roma prisutan je, rekao bih, u svim oblastima, u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti, pristupu socijalnim uslugama, u medijima, naročito privatnim, a u porastu je i na društvenim mrežama. Iako je usvojen Zakon o zabrani diskriminacije u BiH, njegova provedba je najblaže rečeno upitna, a govor mržnje najčešće se okarakteriše kao narušavanje javnog reda i mira neulazeći u kvalitetnu analizu slučaja – ocijenio je Sejdić.
Dodao je da se akcioni plan o obrazovnim potrebama Roma provodi sporadično, te da najčešće djeca u prvom razredu osnovne škole dobiju besplatne udžbenike i užinu, dok veći razredi skoro da nemaju nikakve podrške u tom pravcu.
Govoreći o obrazovanju romske djece, naglasio je kako se broj onih koji se školuje povećava iz godine u godinu, ali srazmjerno tome u porastu je i broj onih koji napuštaju školske klupe.
Uzrok tome su, kaže Sejdić, česte migracije romskih porodica koje mahom odlaze u evropske zemlje sa zahtjevom za azil, a onda uslijede deportacije u kojima najviše trpe djeca školskog uzrasta.
U zadnjih deset godina, kako je dodao, država izdvaja značajna sredstva za zapošljavanje Roma, a od 2009. godine, kada je izdvojen prvi grant za implemenaciju Akcionog plana države za rješavanje problema Roma, izgrađeno je i rekonstruisano oko 1000 stambenih jedinica, što domaćim novcem što kroz IPA program Evropske unije.
– Kalkuliše se da je u ovom momentu uposleno oko deset posto Roma ali niko nema tačan broj, a kao i u ostalim segmentima brojke se često mijenjaju. Vrlo često reagujem sa prijedlogom promjene metodologije u implementaciji grantova, zagovarajući upošljavanje kod poslodavaca, jer se pokazalo da je taj vid mnogo efikasniji i svrsishodniji od samozapošljavanja – ocjenjuje Sejdić.
Po njegovom mišljenju, za poboljšanje statusa Roma trebalo bi raditi na kvalitetnijoj implementaciji akcionih planova za Rome, uz povećanje finansijskih izdvajanja za ovu namjenu te fokus usmjeriti na obrazovanje i zapošljavanje Roma, ali i na borbu protiv svih oblika diskriminacije.
O brojnim problemima i teškom životu posvjedočili su i Romi u naselju Bišće Polje u Mostaru, u kojem živi više od trideset porodica, a od kojih, po njihovoj priči, ne radi niko.
Svoj dom su dobili kroz projekt zbrinjavanja romskih porodica, ali zidove se, kažu, ne mogu jesti.
– U ovom naselju niko ne radi, a svi živimo preturajući po kontejnerima. Ako nađem nešto što mi odgovara, nešto od garderobe, od obuće, iznesem na pijacu, prodam i od toga živim. Dali su nam stanove pa jedi zidove, jer nemaš od čega da živiš ako se ne snađeš – kaže stanarka romskog naselja Bišće Polje Zerina Salkanović.
Većina odraslih nema ni zdravstveno osiguranje, a, kako ističe, mnogo bi im značilo da imaju i minimalan mjesečni prihod jer ako se razbole barem im djeca ne bi ostala gladna.
– Druge države imaju neko socijalno primanje. I nama bi pomoglo da imamo barem minimalan mjesečni prihod, da imamo samo ono osnovno za život jer nama nema ko donijeti, a ako sam ja bolesna moje je dijete gladno – ističe Zerina.
U naselju je mnogo djece, a po riječima mještana, nijedno ne ide u vrtić.
– Kada naša djeca dođu u vrtić druga djeca ih izgrebu, nazivaju raznim imenima i onda smo odustali od vrtića – kaže mještanin Mahir Salkanović.
Dodaje kako većina djece ide u osnovnu školu, ali da je zbog lošeg materijalnog stanja i problema oko prevoza, i njihovo školovanje upitno.
Naselje, koje se nalazi uz obalu Neretve, zatrpano je smećem, a zbog najezde miševa stanari strahuju od zaraznih bolesti.
– Smeće se ne odvozi već godinama. I Neretva je zagađena od smeća, ima miševa, svašta, ali niko ništa ne poduzima – navodi Salkanović.
Iako je mnogo problema, nadaju se boljem životu za sebe i svoje porodice u kojem neće biti omalovažavani, zaboravljeni i “drugačiji“.
