PIŠE: Aleksandar Trifunović, Buka
Iako nije bilo razloga za uznemirenost, jer znam da sam sve dugove prema jednoj od ovdašnje dvije Toplane izmirio još prošle godine, nemir je tražio puteve kroz moje krhko tijelo običnog malog čovjeka. Nemir, jer znam na osnovu dovoljno loših ličnih iskustava, da država nije neprijatelj za potcjenjivanje, čak ni onda kad je, kao ova naša, korumpirana, mala, glupa i nesposobna. Imao sam sreću samo u tome što se nisam zadesio kući, jer bih ostao bez televizora, laptopa, možda i frižidera i šporeta, a kako bih onda ispekao hljeb…. Uzima se prilikom zaplijena sve što je lako za ponijeti, a po procjeni izvršioca, može biti dovoljno za izmirenje duga, a to je često i trostruko, pa i više, vrijednija imovina. Uglavnom, onomad su mi za dug od 50 KM, za koji se takođe ispostavilo da je izmiren, htjeli zaplijeniti televizor i laptop. Ili legendarni slučaj kada su sa RTRS-a zbog neplaćene preplate zaplijenili jedine dvije svinje od siromašne gospođe.
Odem, nošen svim tim nesrećnim spoznajama i malim ljudskim nemirom, jutros, umjesto na posao, do nekadašnje Bašte sljezove boje, gdje je izvršno odjeljenje ovdašnjeg Suda. Kaže mi moj izvršitelj, nakon čekanja od 30 minuta, ti meni do 2 moraš donijeti 5-ti primjerak da si platio ili… ja dolazim sa policijom da nosimo, nije izgovorio, ali se podrazumijeva. Kažem, pa platio sam. Ne znam ja, kaže on. Pa ko zna?, skrušeno ću…
Zaputim se put Toplane. Uđem u računovodstvo, čekam 10 minuta, prime me, kažu, nismo ti mi adresa, mi smo nova Eko Toplana, nego je to stara Toplana, zgrada pored.
Poslije više pokušaja otvaranja mahom zatvorenih vrata, zabasam na računovodstvo, objasnim svoj mali, obični ljudski problem. Gospođa je ljuta na sve, pa i na mene, ali me shvata, kaže, i ja bih bila ljuta da mi dođu plijeniti štednjak. Provjeri moju karticu, kaže, ne znam što su vas poslali, vi ste dug platili u maju prošle godine, nemate po tom dugu nikakvih obaveza, idite gore u pravnu službu i neka vam objasne što to nisu javili Sudu prošle godine i zašto vas maltretiraju. Nazove usput ljubazno izvršitelja, on joj kaže kao i meni, Na znam ja ništa gospođo, dok mi Sud ne javi, mi idemo u 2 plijenit. Gospođa je sad ljuta i na izvršitelja i na mene, i na svoju pravnu službu, ja sam isto ljut na pomenute subjekte, ali se razumijemo ja i ona, da je ta ljutnja izvedeno stanje i da mi lično nemamo nikakvih problema, da ćemo nakon što se ovo riješi nastaviti sa svojim malim životima.
Popnem se gore, nema nikog od pravnika, nema ko da mi objasni zašto me maltretiraju. Sat i po traje cijeli ovaj jutrošnji, potpuno nepotrebni proces. Pojavi se gospođa koja kaže da nema ko da javi Sudu da je to izmireno, jer samo izvjesni Siniša ima pristup, a Siniša nije tu, da mogu da sačekam, ali da ona ipak ne zna ko može da javi Sudu … Kažem, gospođo, ja sam svoj dug izmirio prošle godine, evo vam dokaz, samo treba da javite Sudu da je taj dug izmiren, ako ne javite, zaplijeniće mi imovinu iako sam platio sve svoje obaveze i, na kraju, kao što reče vaša obzirnija koleginica sa donjeg sprata, zašto me maltretirate. Ne znam ja ništa, kaže ona…. Kafkijanski uranak. Iako izgleda smiješno, tragično je, jer pored činjenice da je moja porodica mogla da doživi nepotrebni stres oduzimanja imovine, ima i gorih slučejeva. Prošle sedmice su dvjema ženama u Banjaluci zbog duga od 7.000 KM, vrlo čudno definisanog, zaplijenili kuću vrijednu 200.000 KM.
Nikad ne zaboravite, država, što je nesposobnija, sve je gori neprijatelj, jer ljudi koji bi trebalo DA ZNAJU, NE ZNAJU i, dok se okrenete, ostali ste bez svoje imovine, a uvijek ima neko KO ZNA kako da je se jeftino dokopa. Ne bih da vas prepadam, ali ako niste u kasti zaštićenih, ovo se i vama može desiti, u to budite sigurni.
