“Kako to da ovi narodi, da ih tako nazovem naši, koji su ratovali u ovom ratu, ne dođu sebi i svak ne raščisti sa svojim ljudima, a ne da raščišćavamo sa tuđim ljudima, jer to vodi upravo ovome da one koje trebamo osuditi podižemo, potpuno pogrešno, a dok se prave ljudske vrijednosti zanemaruju?”
Ko su heroji u RS?
Istovremeno, danas je u Banjaluci dobio spomen bistu Nikola Koljević, koji je s ratnim političkim liderima Srba u BiH Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Biljanom Plavšić, nakon rata osuđenima u Haškom tribunalu za ratne zločine u BiH od 1992. do 1995. godine, učestvovao u stvaranju Republike Srpske.
Izgradnju biste inicirala je Asocijacija Stvaraoci Republike Srpske, čiji je predsjednik Momčilo Krajišnik, osuđeni ratni zločinac koji je odslužio kaznu u Haškom tribunalu, te bio prvi predsjednik Skupštine RS.
Ovo je samo jedan u nizu slučajeva da se otkrivaju spomenici i daju imena ulicama po osumnjičenim ili osuđenim ratnim zločincima.
Tako u Banjaluci postoji Ulica Momira Nikolića osuđenog na 20 godina zatvora, avenija Radoslava Krstića, osuđenog na 35 godina zatvora, ulica Stanislava Galića, osuđenog na doživotnu robiju, škola u Banjaluci je dobila ime po Biljani Plavšić koja je osuđena na 11 godina zatvora, na Palama je studentski dom dobio nazvan po Radovanu Karadžiću, osuđenom na 40 godina zatvora.
Nema zakona protiv negiranja zločina
Veličanje ratnih zločinaca, koji su ili bili pred Haškim tribunalom ili su trebali biti, ali su izmakli pravdi, moguće je jer je suočavanje sa prošlošću izostalo, kaže Fadila Memišević iz Udruženja za ugrožene narode za “RadioSlobodnaEvropa“.
“Sve to se događa u Bosni i Hercegovini, dok udruženja žrtava prolaze kroz ‘Tantalove muke’ da bi posjetila ili obilježila mjesta stradanja i još bivaju napadnuta, a oni koji su počinili zločine sasvim nesmetano otkrivaju spomenike”, komentariše Memišević.
Memišević navodi da ni institucije nisu uradile svoj posao, počevši od Parlamenta Bosne i Hercegovine koji već 20 godina nije u stanju usvojiti zakon o sprečavanju negiranja genocida i ratnih zločina, do međunarodne zajednice i visokih predstavnika u BiH koji su, naglašava, imali mogućnost sankcionisanja negiranja zločina, ali to nisu uradili.
“I na kraju krajeva, Savjet bezbjednosti je ustanovio Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu kako bi se zločinci priveli pred lice pravde i kako bi se čuo glas žrtava. Ali, Sud nije ustanovio mehanizme koji bi natjerali vlasti i u Srbiji i u Republici Srpskoj da poštuju haške presude i u skladu s njima onemoguće da se zločinci i nakon presuda i dokazane krivice veličaju”, kaže Memišević.
Profitabilna mržnja
Direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske Branko Todorović kaže da je po srijedi ekstremni nacionalizam na političkoj sceni i propagiranje međuetničke i međureligijske mržnje, jer je to profitabilno.
Branko Todorović je uvjeren da vladajuće strukture ostvaruju enormnu finansijsku korist, a narodima “ispiraju glavu da ne razmišljaju o tome da su pokradeni” (Fotografija sa otkrivanja biste Nikoli Koljeviću)
Todorović kaže da na taj način vladajuće strukture već više od 20 godina, kroz korupciju i različite oblike zloupotreba vlasti, čime pljačkaju državni novac i potkradaju građane. Uveren je da ostvaruju enormnu finansijsku korist, a narodima “ispiraju glavu da ne razmišljaju o tome da su pokradeni”.
“Mi imamo političko-zločinački folklor na sceni gdje se, na jedan potpuno civilizacijski neprihvatljiv način, dakle na jedan primitivan, brutalan, beskrupulozan, bezočan, neljudski način veličaju oni ljudi koji su osmislili ili su direktno izvršavali najmonstruoznije zločine”, navodi Todorović.
“I to je”, naglašava, “tragedija bosanskohercegovačkih naroda, što prihvataju tu vrstu političke manipulacije, dok političari, vidimo, od toga imaju enormnu korist, građani od toga imaju samo štetu, jer zemlja jednostavno ne ide naprijed, privreda stoji, ekonomija stoji, nepovjerenje je ogromno, mladi odlaze u inostranstvo”.
Dodaje da se iz takvog stanja stvari može zaključiti da je za Bosnu i Hercegovinu zapravo najvažnije bilo da se uradi jedan zajednički proces suočavanja sa istinom, pomirenja, izgradnje povjerenja, kažnjavanja optuženih za ratne zločine da bi mogli zajednički gradit budućnost.
