Jedanaestogodišnji Dejan do škole pješači pet kilometara. Krevet dijeli s bakom, a živi u drvenoj kućici bez kupatila i vode, u kojoj često nestaje struje.
No to nije najteži dio njegova života. Naime, prije četiri godine njegova je mama uzela njegovu mlađu sestru i otišla, a Dejana je ostavila i više se nikada nije vratila.
Do Dejanove kuće ne vozi autobus. Umjesto ceste, njega od škole dijele dva kilometra asfaltnoga puta i još tri blatnjavim i skliskim makadomom. Sve to Dejan zbog škole pješice prođe barem dva puta dnevno.
Zimi ide po snijegu, a na proljeće i u jesen izlije se nabujala Sana. Kada živiš u jednom od zaselaka u Donjim Agićima, prvi ti susjedi, kaže Dejan, nisu ljudi nego životinje.
“Prije se ovdje dolje pojavio medvjed, ali ja se ne bojim. Vratim se kućim, odspavam dok on ne ode. Ovdje zna biti svašta, ali ne bojim se”, rekao nam je jedanaestogodišnji Dejan Zorić.
No u njegovu životu ima i puno težih, strašnijih stvari. On je dokaz da svašta stane u nepunih jedanaest godina, koliko živi u dvadesetak kvadrata drvene kućice koju zove domom.
“Ovdje je fino živjeti na selu, ali je kuća jako loša. Ta je kuća bila napravljena kad je moj pradjed bio kao ja, možda malo manji. Znači, ta je kuća prerasla nas petero, šestero”, rekao je Dejan, piše “Jabuka.tv“.
Dejan živi sa svojom bakom Stanom Zorić, koja mu je potpora i oslonac. Ovakvih poput Dejana mogla bi, kaže, odgojiti još petero.
“Znači, djetetu treba samo spremiti i oprati. Sam piše zadaću, sam se oblači. Znači, moje je samo da mu operem i da mu spremim. On drugo zna sam”, rekla je Stana.
Tata i djed rade u rudniku i više su na poslu nego kod kuće, pa su njih dvoje, u šali kažu, osuđeni jedno na drugo. Tata spava u kućici pokraj, koja je nekada bila štala. Djed spava na jednom kauču, a on i baka noću dijele isti kauč. Zbog bolnih nogu, ona ionako spava sjedeći pa im, kaže, nije tijesno. Dejanu je Stana zapravo više mama nego baka.
“Kad mu kažem ‘sine’, on mi odgovori: ‘Ja tebi nisam sin, ja sam tebi unuk’”, kaže Stana.
Ona koja ga je rodila ostavila ga je prije više od četiri godine. Jedno je jutro uzela njegovu mlađu sestru i samo otišla. Odvela mu je nekoga koga je najviše volio, koga i dalje najviše voli.
“Kad je otišla, imala je četiri, četiri i pol godine. Pa sam je u godini i pol dana vidio dva puta. Onda je više nisam ni vidio”, rekao je te dodao da mu se sestra zove Dejana Zorić.
Dobila je ime po njemu, a sada ne zna ni kako izgleda. Ne zna zašto je mama otišla, i to na takav način, ali zna da žive negdje u okolici. Dejanina fotografija najvrjednije je što ovaj dječak ima.
“Prije sam svoju mamu našao na Facebooku, ima njezina slika. Poslao sam zahtjev za prijatelja, nije ga htjela prihvatiti”, rekao je Dejan te dodao: “Ja sam znao što će biti, zato se nisam nikako ni osjećao.”
Iskreno nam je priznao da ne zna što bi joj rekao da je vidi. Ipak, zna da bi je zamolio da mu vrati sestru.
“Najgore mi je kad dolazi iz škole, nekad zna doći plačući. Kaže da svako u školi veli da ima brata ili sestru. Ja, kaže, nemam nikoga, a znam da imam sestru”, ispričala je Stana.
