Ljubica Marić je diplomirani ekonomista, rođena u Brčkom, a trajno nastanjena u Zagrebu. Siguran posao i dom, nisu bili dovoljni da zadrže mladu ženu avanturističkog duha,koja je prepješačila stazu dugu 4.300 kilometara.
“U suštini puno vremena sam provodila u uredu, mnogo sati,ponekada i do ponoći. Onda sam razmišljala da ne želim takav život, da samo sjedim i nigdje ne putujem. Volim život u prirodi i planinarenje. Za ovu stazu sam čula prije pet godina kada sam čitala knjigu ‘Divljina’ autorke Šeril Strejd i od tada sam razmišljala da bih voljela napraviti nešto tako. Nakon pet godina kada sam stekla slobodno samostalno vrijeme i novac, ostvarila sam želju.”
Za savladavanje ovog poduhvata bilo joj je potrebno šest mjeseci i šest dana. No, prije svega odlična fizička i psihička priprema, jer se tokom tog perioda, Ljubica suočavala sa ekstremno visokim pustinjskim temperaturama, ali i niskim planinskim hladnoćama.
“Kreće se kroz pustinjski dio, dugačak oko 700 milja. Tu nailazimo na zmije, guštere, ali i najveći problem: nema dovoljno vode. Ponekad hodamo 30 ili 40 kilometara sa samo par litara vode, koje štedljivo koristimo, jer se ne zna kada ćemo naići na sljedeću svježu i dostupnu vodu. Nakon pustinjskog dijela, dolazi se do Sijera Nevade, planinski lanac sa najvišim vrhovima prekrivenim snijegom.Tu smo gotovo dva mjeseca hodali po snijegu. Imali smo dodatne izazove, prelaske kroz rijeke i potoke. Nakon Sijera Nevade, dolazi se do Sjevene Kalifornije, potom Oregon i posljednji dio Vašington“.
Ljubica kaže da su ponekad prelazili preko debala koja su porušena tako da povezuju jednu stranu rijeke ili potoka s drugom. To joj je bio najstrašniji dio. Debla su klizava i ako padneš u vodu, dodaje Ljubica, bujica te odnese i nema šanse da se spasiš.
“Dvije su djevojke prije nekoliko godina tako poginule. Ja sam to znala i već unaprijed sam imala veliki strah. Koljena su mi se tresla i dugo bi mi trebalo da se ohrabrim i krenem, jer je teško održavati ravnotežu na tako uskom stablu i s teretom od 15 kilograma na leđima“, ističe Ljubica.
Ako su vremenski uslovi bili povoljni, svakoga dana Ljubica je prelazila 40-tak kilometara. Nisu je pokolebali ni užasni žuljevi na nogama, ni bolovi u stopalima koji su se pojavili nakon prvih nekoliko sedmica hodanja. Kaže da joj je nakon ovog iskustva, noga porasla za pola broja, te da je, za razliku od većine koja smrša, ona dobila na kilaži. Ženski utješno- samo mišićne mase.
Roditelji Mirko i Finka, svjesni opasnosti koja je čeka na putu, u početku ga nisu odobravali. Ipak, prepoznavši odvažnost svoje kćerke, na kraju su dali svoj blagoslov. Danas s ponosom ističu kako je njihova odvažna kćerka prva žena u Hrvatskoj, rodnom Brčko Distriktu, ali i u Evropi koja se osmjelila na tako dugačak I opasan put.
I, jeste. Mora se priznati, pogotovo ako se pogledaju konačni podaci: Ljubica je s ruksakom na leđima prepješačila kroz tri savezne američke države, 24 nacionalne šume, 33 državne divljine, prošla pokraj stotinu jezera i kroz sedam nacionalnih parkova.
Svoj pohod posvetila je svim ženama samo iz jednog razloga, a to je da pokaže kako žena može sve i da nema straha, piše “TV BN“.
