Prema njihovim riječima, reprodukcija ovih životinja dostigla je zabrinjavajuće razmjere, a na njihovoj meti su priobalno drveće, poljoprivredni usjevi i posebno voćnjaci.
Stanovnik naselja Mahala Ibrahim Alihodžić ističe za “Nezavisne” kako su dabrovi vremenom načinili pravu pustoš i potpuno uništili drveće na dijelu toka Sane kroz ovo naselje.
“Posebna poslastica su im vrbe, od kojih su mnoge stare nekoliko desetina godina. Uništavaju voće, ali i krupno drveće, čija su stabla promjera i po pola metra. Oglođu ga poput električne glodarice”, kaže Alihodžić.
Prema njegovim riječima, dabrovi su najaktivniji u večernjim i jutarnjim satima i toliko su se odomaćili da se uopšte ne plaše ljudi.
“Izgledaju poput dobro uhranjenih pasa i nimalo se ne plaše ljudskog prisustva. U nekoliko navrata sam im nudio hranu i tada priđu na svega metar ili dva, jednostavno ne pokazuju nikakav strah, baš su kao domaće životinje”, kaže Alihodžić.
Prema riječima sanskih ribolovaca, broj dabrova na Sani i njenim pritokama enormno se povećao u posljednjih desetak godina, kada su se vratili na ova područja, nakon što su u prijeratnom periodu, zbog velikog zagađenja, potpuno nestali iz sanskog sliva.
U Lovačkom društvu “Sana” kažu kako primaju brojne pritužbe mještana koji se žale kako dabrovi uništavaju njihove usjeve.
“Također, i voćari se žale na njih jer je poznato kako je kora mladih voćaka najveća poslastica za njih”, kaže Mesud Aganović, sekretar Lovačkog društva “Sana”.
U ovom društvu ističu kako postoje mnogi koji smatraju da je broj dabrova porastao u tolikoj mjeri da se mora redukovati, ali da s druge strane postoji veliki pritisak društava i aktivista za zaštitu životinja koji se protive tome.
Navode kako je dabar nedavno skinut s crvene liste zaštićenih životinja i da je lov na njih sada moguć ukoliko se dokaže njihova prekobrojnost i štetnost po okolinu. Međutim, dodaju kako to zahtijeva komplikovanu proceduru i pribavljanje velikog broja različitih dozvola i odobrenja.
Dabrovi su na ove prostore dospjeli iz susjedne Hrvatske, gdje su nestali krajem devetnaestog vijeka, ali su u okviru velikog projekta prije dvadesetak godina vještački nastanjivani.
Mogu opstati samo u nezagađenim vodama, pa su i njihove migracije usmjerene ka onim prostorima gdje su rijeke čistije.
Nemaju neprijatelja u prirodi, što doprinosi njihovom ubrzanom razmnožavanju i reprodukciji, pišu “Nezavisne“.
