Čitava dva dana prozujali smo na tom parkiralištu čekajući uzalud onu dvojicu nigerijskih stonotenisera koji su jedan dan bili u Zagrebu, a onda drugi završili ovdje, 112 kilometara dalje, a da niko ne zna kako, piše “Jutarnji“.
Što se nas tiče, jednako su tako nestali iz Mirala. Na porti nam čas kažu “’ošli su za Bihać”, čas “odveli su ih u Sarajevo”. Kako god, mi ih dočekali nismo. Uglavnom, cupkajući tako na onoj hladnoći zajedno s ovim nesretnicima, Ather nam je za oko zapeo iz tri razloga. Prvo, na nogama je imao “špičoke” koje su mu pri svakom koraku spadale s peta, drugo, šepao je na desnu nogu, i treće, malo je “bacao” na Richarda Gerea iz mladih dana, ne skidajući čitavo vrijeme barem lagani osmijeh s lica.
Iz Islamabada je, kaže, i želi do Italije. Naslušali smo se njihovih razloga zašto žele na zapad – jedni bježe od ratova i tiranije, drugi od bijede i siromaštva. Ali ovaj Pakistanac razloge ne nalazi ni u ratnoj, ni u ekonomskoj kategoriji.
Rad na farmi pilića
– Zaljubljen sam. Ona je Filipinka koju sam upoznao u Abu Dhabiju. Radi kao kućna pomoćnica u jednoj talijanskoj porodici. Ne mogu živjeti bez nje. To je jedini razlog zbog kojeg sam iz Pakistana krenuo put Italije. Ovdje mi svi govore da sam budala – kaže nam Ather i prasne u smijeh, a i mi odmah poslije njega.
Ovdje je zapeo ima već skoro deset mjeseci, no ako ga iz nekog razloga poželite upoznati, nemojte ga na porti tražiti po imenu, jer ga po njemu niko ne zna, već po nadimku – Romeo. Neka vam stoput odmahnu rukom sugerirajući njegovu beznadnost, pustite, kroz minutu, dvije shvatit ćete da je Romeo jedan zbilja sjajan lik. Ako ikad više vidi svoju Ernalyn Ontua i doista je oženi, kako je naumio, njegova životna priča bit će dostojna filma, a do tada materijala ima i više nego dovoljno za jednu dobru novinarsku priču.
Vratimo se zato otprilike dvije i po godine i 6319 kilometara unazad. Ather živi s ocem i majkom, dvojicom braće i sestrom. Najstariji brat radi u trgovini, a ostali na farmi pilića kojoj baš i ne ide, pa će je dati u najam. Smatraju da je vrijeme da se Ather oženi i dok je bio u Abu Dhabiju na radu, oni su mu dogovorili brak sa sestričnom – ujakovom kćeri. No, on je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima upoznao ljubav svog života, Ernalyn. Filipinka je, dakle, tu došla s porodicom iz Italije kojoj je čuvala djecu. Skupa su bili, priča nam zaljubljeno, svaki četvrtak, petak i subotu. Nisu se vjenčali na papiru, ali obećali su se jedno drugome zauvijek. Ona je otišla na Filipine, pa se vratila u Italiju, a on u svoj Pakistan.
– Moji su poludjeli, prvo jer nisam htio oženiti sestričnu, a drugo jer je Ernalyn kršćanka. Ona mi je čak jednom rekla da će možda jednom preći na islam, ali meni to nije uopće važno – govori on.
Tako je Romeo odlučio pobjeći od kuće nazad u Abu Dhabi, jer je njegova djevojka opet tamo dolazila iz Italije. Bili su skupa 16 dana. Ona se potom vratila u Italiju, ali on više nije želio kući, već njoj. Legalno to nije mogao učiniti, jer ne može dobiti vizu. Drugi način je bio uhvatiti se dobro utabane migrantske rute. Doletio je u Tursku, odande je stigao u Grčku.
– Mislio sam da će mi koristiti moj pasoš, da ću s njom biti ozbiljniji pri ulasku u EU i traženju azila, jer ima puno pečata, ali sam u Grčkoj od drugih migranata čuo da to nije tako. Shvatio sam da bi to moglo biti loše za mene, jer bi mi u Hrvatskoj u nju mogli upisati izgon na pet godina, pa sam zato odbacio dokumente i dalje nastavio kao i svi ostali. Prošao sam Makedonijom, Srbijom, došao u Bosnu i sad sam zapeo tu, u Velikoj (Kladuši op.a.) – priča Romeo.
Od proljeća do ove zime u Hrvatsku je pokušao ući pet puta, dakako, ilegalno. Evo kako je to izgledalo.
– Prvi put bio sam u grupi od nas 12. Ušli smo u neku vojnu bazu (vjerojatno vojni poligon Eugen Kvaternik, op.a.) i tu nas je zarobila vojska. Oni su bili tako dobri prema nama. Dali su nam vode i ponudili nas cigaretama. Onda su pozvali policiju i oni su nas deportirali. Nisu bili nasilni i sve je bilo u redu. Onda, drugi put nas je krenulo troje, uhvatili su nas vrlo brzo. Bila je to neka specijalna policija. Bili su dobri. Oni su nas odveli u policijsku stanicu, gdje nas je preuzela ‘deport policija’ i spojila s još jednom grupom od 16 ljudi. Oni su nas odvezli na granicu. E, tu sam dobio dobrih batina s pendrecima i uzeli su mi mobitel – priča nam Ather smiješeći se.
Opet se vratio u Miral. U kampu je 1. juna izbio veliki požar u kojemu je povrijeđeno više od 30 migranta. Jedan od njih je bio i Ather, koji je pri skoku kroz prozor slomio stopalo. Neadekvatno liječen, nikada se nije oporavio, zato i sada hramlje. Pokušaje ulaska u Hrvatsku zato je morao odgoditi sve do polovice septembra, a onda je u ta tri posljednja mjeseca na put krenuo triput.
‘Nismo svi teroristi’
– U septembru su nas uhvatili na nekoj šumskoj cesti, bila su 3 sata u noći. Najednom su se pojavila automobilska svijetla. Izletjeli su iz auta i počeli nas tući. Pitali su nas ko je šef. Ja sam rekao da nemamo šefa, da smo samo grupa ljudi, no kako sam najbolje govorio engleski ja sam ispao šef i tako sam pričao s njihovim šefom. Rekao mi je da smo svi mi teroristi. Ja sam mu pokušao objasniti da nismo, da svako ima svoje razloge, ali u osnovi želimo bolji život. Ja sam mu ispričao svoju priču i pokazao sliku moje djevojke, ali no on to nije prihvatio. Pitao me vjerujem li u Boga. Ja sam rekao da sam musliman. On mi je kazao da onda i dalje vjerujem u njega te da će mi zasigurno u sljedećem pokušaju pomoći – opet nas nasmije Ather.
Tom prilikom niko nije dobio batina, samo su ih, kaže, odvezli na granicu i deportovali nazad u Veliku Kladušu. Prije toga, on im je dao popis imena, zanimanja i adrese svih koji su bili u grupi. Niko nije dobio priliku, tvrdi, da zatraži azil. Opet je pokušao sljedeći mjesec, ali Allah mu nije bio na pomoći. Uhvatili su ga, kaže, blizu Slunđa (Slunj, opa.a.). Tu je opet dobio pendrekom po bubrezima. A onda se, nedavno, dogodio njegov posljednji i gotovo uspješni pokušaj, zbog kojega, zapravo, i pričamo ovu priču.
– Tada nas je bilo desetak u grupi i došli smo gotovo do Rijeke. U jednom trenutku pred nas je došao medvjed, ali nas nije napao, nego je samo otišao. Stopalo me jako boljelo i više nisam mogao hodati. U šumi smo bili 13 dana, a pet dana nismo ništa jeli. Više nisam mogao, odlučio sam ostati tu, iako me uhvatila policija, a drugima sam rekao da nastave. Bilo me je jako strah, sjetio sam se onog medvjeda. Uspio sam doći do ruba sela. Došao sam do neke male crkve i pokušao ući u nju da se malo zagrijem jer je bilo jako hladno. Bila je zaključana. Onda sam pomislio da je tako možda i bolje, jer je to sveto mjesto, a ja sam prljav. U blizini je bila napuštena kućica za pse, ušao sam unutra, tu se sklupčao i prenoćio. Probudio sam se u zoru, izašao i vidio da je kraj crkve postavljen križ s razapetim Isusom. Rekao sam: ‘Isuse, pomozi mi!’ – smije se Ather. Onda je vidio neki drveni objekt oko kojeg je bila drvena ograda pa je prvo pomislio da se radi o farmi, ali kad se približio, shvatio je da je to jedna vrlo lijepa kuća. Unutra je gorio kamin, a za stolom je za laptopom sjedio muškarac u 40-tim godinama.
– Više nisam mogao izdržati i odlučio sam mu se javiti. Nisam zvonio na vrata niti kucao na prozor da ga ne prestrašim, samo sam mahao. Vidio me i sreli smo se na vratima. Rekao sam mu da sam jako gladan i molio malo hrane. On me pozvao u kuću i posjeo me za stol. Dao mi je 6,7 komada kruha i sirni namaz. Htio je pričati, ali ja nisam mogao, jer sam trpao hranu u usta. Sve sam pojeo u dvije minute, a onda sam molio još. Donio mi je neku tjesteninu, mislim da je to trebao biti njegov doručak. I to sam sve pojeo, a onda sam mu ispričao svoju priču. Pitao me što želim, kako mi može pomoći, a ja sam mu rekao da pokušavam doći do Zagreba i tamo se javiti u kamp i zatražiti azil (Porin op.a.), jer sam mislio da me tako neće deportovati. Odlučio me odvesti do autobusa. No, putem sam shvatio da bi me putnici mogli prijaviti policiji. Zato sam pitao njega bi li mi me mogao odvesti. On je rekao: ‘Naravno, nema problema’. Bio je tako dobar prema meni – kaže Ather.
No, prvo ga je njegov spasitelj vratio u svoju kuću. Smjestio ga je u podrum, gdje se Ather istuširao i odmorio, a supruga tog čovjeka mu je donijela čistu odjeću i kekse.
– Onda smo ručali, jeo sam piletinu s roštilja, to su mi pripremili. Pridružio nam se i jedan njihov prijatelj. Čak su mi rekli da biram mjesto za stolom. Onda smo poslije igrali bilijar, stol je također u podrumu. Sve sam ih pobijedio, jer sam zbilja dobar u tome. U tom trenutku upravo se ostvarilo sve ono o čemu sam maštao u Velikoj Kladuši, bio sam na toplom, nisam bio gladan i igrao sam bilijar s prijateljima. Hvala Isusu – smije se Romeo.
Potom su ga u večernjim satima odvezli u Zagreb, pred prihvatilište za azilante Porin.
Pješke do Velike Kladuše
– Zvao sam je mama, jer me jako podsjećala na moju mamu. Rasplakala se kad sam izlazio, a ni meni nije bilo svejedno. On mi je dao 1000 kuna da kupim mobitel ili što mi već treba. Pozdravili smo se i oni su otišli. Pred vratima sam se javio policajcu koji me pitao želim li azil. Ja sam rekao da želim, dvojica su me odvezla u policijsku postaju i tu sam prenoćio. Ujutro mi se javila policajka, uzela je moje podatke i rekla da će pripremiti dokumente za azil i otišla, međutim, u popodnevnim satima su mi dvojica policajaca rekla da se ne nadam, jer takve kao što sam ja ionako deportuju. Bili su jako dobri prema meni, znali su dobro engleski, puno smo pričali, zajedno smo jeli čips. Nekako sam vjerovao da će mi pomoći, ali u večernjim satima došao je kombi. Good bye Jesus, ha-ha. Pozdravili smo se na odlasku. Pružili su mi ruke i rekli da im je žao, da sam dobar čovjek i zaželjeli mi sreću. Na granici su me dočekala četiri policajca, imali su u rukama AK47 (Kalašnjikove op.a.). Jako sam se prestrašio jer sam prvi put bio sam. Rekli su mi da skinem jaknu. Objasnili su da ću se, ako mi ne uzmu vrijedne stvari i jaknu, opet vratiti. Nisu me tukli. Čovjek mi je pružio ruku, pozdravili smo se i pokazao mi je put kojim da krenem. Spuštao sam se s brda prema svjetlima grada. Kada sam došao dolje, shvatio sam da sam u Bihaću, a ne u Velikoj Kladuši. Došao sam do rijeke Une i vidio skladište čamaca. U jedan sam ušao, a drugi sam navukao preko njega. Tako sam dočekao jutro – govori Ather.
Potom je otpješačio do Velike Kladuše. Ne želi nam otkriti ime poduzetnika, vjerojatno iz Gorskog kotara, koji mu je pomogao, jer se boji da ga ne optuže da je krijumčar, no otkrio je da je s njim i dalje u kontaktu te da ga je poslije posjetio u Velikoj Kladuši. Majica koju ima na sebi, kaže nam, njegova je. Otamo Romeo i dalje mašta o svojoj Ernalyn, vjeruje u ljude, ali razumije i hrvatsku policiju.
– Nije im lako. Često na njih dvojicu dođe 15 migranata. Neke grupe imaju noževe i nemaju dobre namjere, ni prema njima, ni prema drugim ljudima u gradovima na zapadu. Takvih je ovdje možda deset posto. To su članovi uličnih bandi koje se sele zajedno, pa će se i dalje baviti kriminalom. Rade to i u kampu, pljačkaju druge migrante i gnjave ih – govori nam Pakistanac, kimajući glavom prema onoj skupini od deset njegovih sunarodnjaka koji se griju oko vatre.
Je li sve ovo istina? Ne znamo jer nemamo dokaza. No, ako nije istina i vlastima ne odgovara priča da policija tuče migrante, a dobar dio ovdašnjih građana ih mrzi i prijavljuje, zašto onda ne bi bila istinita priča u kojoj migrante ispraćaju rukujući se s njima i tapšajući ih po ramenu, nakon što ih neke porodice lijepo ugoste i počaste obilnom večerom?
