Najgora posljedica ovakvih poteza je u tome što ti ljudi žive u potpunom raskoraku s realnošću.
Svaki put kad se u Hrvatskoj održavaju izbori, svjedočimo istim scenama. S jedne strane vidimo ogromne gužve na biralištima u Bosni i Hercegovini, društvenim mrežama kolaju organizacijski detalji prijevoza ljudi do biračkih mjesta u toj zemlji, sve u organizaciji HDZ-a naravno, a lijevo-liberalna javnost u Hrvatskoj se zgraža nad tim scenama, dok nimalo zanemariv broj komentara otplovi u rasizam prema Hercegovini i Hercegovcima.
Bijes lijevo-liberalnih birača je logičan, jer svaki put preko 90 % tamošnjih glasova ode kandidatu HDZ-a ili nekom još desnijem, međutim refleks omalovažavanja Hercegovaca generalno je naravno i besmislen i nepristojan. Problem zapravo leži u Hrvatskoj i nigdje drugdje.
FENOMEN DIJASPORE
Ne pišem ovo zato što sam se u Mostaru rodio i odrastao, iako zahvaljujući toj činjenici poznajem tamošnju situaciju, nego zato što to jeste tako. Na osobnoj, odnosno individualnoj razini taj mi fenomen doista nije jasan. Budući da sam po logici stvari ponajprije imao bosanskohercegovačko državljanstvo, da bi nakon što sam u ljeto ‘92. došao živjeti u Hrvatsku, dobio hrvatsko imam iskustvo dvojnog državljanstva.
Neovisno o tome što su nam iskustva sasvim različita, s obzirom na to da sam u obje zemlje živio, odnosno živim, dok najveći dio tih ljudi nikad nije živio u Hrvatskoj, svejedno mi se nije činilo u redu da glasam na izborima u Bosni i Hercegovini, baš zato što nisam tamo.
I unatoč tome što mi je stvarno stalo do toga da se ta zemlja i posebno Mostar oporave od posljedica rata i svih vrsta trauma, nije mi se činilo poštenim da na tamošnjim izborima glasam, dok god se ne odlučim vratiti u Mostar. Većina tih ljudi dakle nema niti tu realnu intimnu povezanost s Hrvatskom, a svejedno čekaju satima da bi glasali na izborima u drugoj zemlji. Ključno je pitanje zbog čega je to tako, što nas vraća na Hrvatsku, odnosno konkretno na HDZ.
RAVNOPRAVNI GRAĐANI
Bosanskohercegovački Hrvati, odnosno veći dio njih, nažalost nikako da shvate koliku im je štetu napravila Tuđmanova politika. Hercegbosanska iluzija nije samo dovela do groznih zločina u hrvatsko-bošnjačkom ratu i moralnog poraza, nego je dugoročno utjecala na stvaranje svijesti, kako su neovisno o državnim granicama oni ravnopravni građani Hrvatske, što je samo dodatno pojačano činjenicom automatskog dobivanja državljanstva i pravom glasa na izborima u Hrvatskoj. Najgora posljedica ovakvih poteza je u tome što ti ljudi žive u potpunom raskoraku s realnošću.
Tu je čak i manji problem to što znatno više simpatiziraju ili vole zemlju s kojom realno nemaju ništa, umjesto vlastite zemlje u kojoj žive stoljećima i u kojoj su konstitutivan narod. Puno je veći problem što zahvaljujući tome u školskom programu ne uče gotovo ništa iz vlastite baštine, što ih samo dodatno otuđuje od Bosne i Hercegovine. No, pravi problem zapravo leži u činjenici da svi ti ljudi očekuju nekakvo političko rješenje vlastitog položaja od strane Hrvatske, što predstavlja nevjerojatnu i tužnu zabludu.
MESIJA IZ HRVATSKE
Jedino mjesto na kojem do bilo kakvog rješenja njihovih političkih zahtjeva može doći, čak i da stavimo moralni problem ovog očekivanja po strani, jeste Sarajevo, odnosno Bosna i Hercegovina. Uporno svjedočenje da očekuju nekakvog Mesiju iz Hrvatske koji će riješiti sve probleme, a koje se manifestira ovakvom posvećenošću sudjelovanja na izborima, u prvom redu svjedoči o tome da su ti ljudi također žrtve manipulacije od strane oba HDZ-a.
Stoga bi, jednako zbog dobrobiti tih ljudi, kao i zbog zdravije političke i društvene atmosfere u Hrvatskoj, jednostavno bilo kako ispravno, tako i moralno ukinuti izbornu jedinicu u inozemstvu, što jeste stvar do koje će teško doći, jer se čak niti SDP-ove vlade nisu na nju odvažile, ali to ne znači da od te ideje treba odustati.
