Tri dana uoči Nove 2020. godine, Enis Nurkić iz Živinica na svom Facebook profilu objavio je status koji je mnoge koji su ga poznavali podsjetio na životnu dramu ovog nevjerovatnog mladića, koji je 31 godinu proveo na dijalizi, nikad ne gubeći nadu da će jednog dana početi živjeti životom zdravog čovjeka.
Poginuli roditelji
– Danas je godišnjica od moje uspješne transplantacije bubrega, urađene u Turskoj. Donor je bila moja sestra, koja mi je, nesebičnim činom, na neki način, poklonila novi život. Godina je prošla, ne znam ni sam kako brzo, a onih 31 godinu, koliko sam išao na dijalizu, svaka je bila kao vječnost – napisao je, između ostalog, Nurkić.
Enis je imao 14 godina kada su mu, neposredno nakon pogibije oba roditelja, otkazali bubrezi. Sjeća se da je prvu dijalizu imao 9. februara 1988. godine. U ratu mu je, kaže, bilo najteže, jer je tako bolestan na dijalizu u Tuzlu iz Živinica išao i vraćao se pješke. Prošao je rat, dijalize se nastavile i želja njegove sestre da mu daruje bubreg nije se mogla ostvariti jer je, u međuvremenu, dobio hepatitis C. Kad su doktori i lijekovi, kako kaže stali ukraj hepatitisu, uslijedila je transplantacija.
Više od 20 godina
Kad spomene svoju sestru, iz očiju mu poteku suze zahvalnosti.
U dugogodišnjoj borbi veliku podršku pružala mu je supruga Samira, koja je, također, više od 20 godina dijalizni bolesnik.
– Samo ja mogu razumjeti moju Samiru. Neizmjerno smo vezani, a našu ljubav učvrstila je naša bolest. Nadam se da će jednoga dana i nju Allah, dž. š., obradovati kao što je mene obradovao. Dotle, pazimo se i pomažemo jedno drugom. Odvezem je na dijalizu i dok čekam da se završi, ja, iako sam već godinu bez dijalize, jednostavno, prolazim kroz njeno stanje – dodaje Enis.
Najviše je bio željan vode
– Pitaju me šta bih to ja poželio u Novoj 2020. godini. Odgovaram da od Allaha, dž. š., samo tražim zdravlje, da sve one koji su u nevolji u kakvoj sam bio i ja osnaži u njihovoj borbi s bolešću i da ne gube nadu u ozdravljenje i vjeru u dobre ljude, spremne da pomognu. Ne postoji na svijetu ništa materijalno vrednije od jutra kad osvane i kad znaš da tog dana ne moraš ići na dijalizu, pa naravniš čašu s vodom i piješ koliko ti srce ište – priča Enis, povjeravajući nam da je 31 godinu najviše bio željan vode.
