PIŠE: Dragan Bursać, RadioSarajevo.ba
A, sve je počelo kao dobra zaje*ancija! Pokupio sam na bespućima interneta ovu kartu, koja na formalno-logičan način govori o najbukvalnijem terenskom stanju stvari, na pomenutom terenu. A, pomenuti teren, o kuku ocu, o kuku majci ravnogorsko,j kaže da je povijesna zbilja Srbije “ušla u vodu”, malo se stisla, svela se. Skupila se, da prostite!
Kad Srbija uđe u vodu
Neki bi rekli i urazumila se. Što će reći, za raspireni nacionalistički mozak, Bože me oprosti, Srbija je prvi put u svojoj povijesti, prikazana u svojim realnim granicama.
I još bitnije, te granice odgovoraju opet, Bože me oprosti, čak i srbijanskoj realnosti, ali i evropskoj i svjetskoj. I šta je sporno u jednoj kartografskoj zaje*anciji, koja to i nije? Šta je loše u navrat-nanos iscrtanoj karti, loše osjenčenoj i predstavljenoj u svijetu društvenih mreža? Pa problem je što je na susjedima ispisano, kako vidite – Šta nije Srbija. I tu nastaje kurcšlus u mozgu svakog srBskog nacionaliste, uzraslog na mitomaniji Srbije do Tokija, do Čikaga, do Knina, Prizrena, Đakovice, Benkovca, Vukovara, Karlovca, Banjaluke…naprosto, kako to reći, a ne povrijediti tanane fašističke dušice – niti jedan od ovih toponima nije u Srbiji. Niti će biti!
I onda počinje pičvajz – u moždanim šupljinama, jednostranim srcima i drhtavim rukama ljudi koji su izgubili san. A, sranje je izgubiti san, pa makar koštao – naravno, druge – i genocida i masovnih protjerivanja i silovanja, paljenja, urbicida, elitocida. Neko je, a taj neko se u posljednjih trideset godina odazivao na imena Dobrice Čosića i Slobodana Miloševića, po ko zna koji put zaje*ao Srbe rekavši im da je Srbija izvan Srbije, da ona emanira svaki nacionalistički san i da joj se horizonti gube tek tamo negdje oko Nagoje ili Kjota.
Za one nazovi realnije, obrisi Srbije bili su na Jadranu, na Skradinu, pa je tamo i zastava pobodena, pa se tamo i ratovalo. Srbija je bila, sjetićete se i iznad Sarajeva, gostujući sa svojom franšizom znanom kao Republika Srpska. Pa je četiri godine tako granatirala Sarajevo, ne bi li pokazala kako se srbuje i kakvo će ono biti po ulasku “sjajnih srpskih dvizija” u isto. Srbija je, nema sumnje bila i Srbija sa zapadne strane Drine, Srbija koja je logistički, sve sa osobljem i autobusima pomagala presljenje 8000 Bošnjaka na ahiret u genocidnom projektu. Srbija je bila i na Kosovu, od ubijenog Račka do ispostave faktura u hladnjačama sa albanskim ljudskim mesom. O da, sve je to bila Srbija u zadnjih samo tri decenije, pa mojoj blentavoj malenkosti nije isprva palo na pamet, što se nacionalisti bune, kada im pokažete kartu Srbije koja usko korespondira sa realnošću.
Velika Srbija, projekat za budućnost
I da li je moguće, da li je stvarno moguće da rovirovke toliko bogorade nad izgubljenim i krvlju proškopljenim, a tuđim prostorima koji su u glavama implementirani kao Velika Srbija? Pa, naravno da je moguće! Naravno da svaka guja kamenjarka četnička zapišti kad vidi nerealizovan san. I tu je sva muka gotovo hipnotisane nacije, kojoj su najnoviji očevi prije samo tri decenije obećali privatnu ćiriličnu pravoslavnu Atlantidu, a koja se survala u najveću srpsku sramotu u povijesti ovog noroda.
Pa je onda posve logično da su se kerberi, čuvari identiteta nakaradnog i izmaštanog ustrijemili na glasnika očiglednosti, moju malenkost. Tako je srbijanski “Kurir” zaštitinik Vučićevog trona u nadnaslovu – ODVRATNO, stavio naslovčinu “Srbin novinar iz Bosne provocira Srbe i prekraja granice Srbije”, sve s mojom fotografijom i “spornom” kartom. Što se tiče spornosti, za Kurir je sporno što sam Srbin, jer je po njima to svojevrstan paradoks. Naime, NE MOŽE Srbin, onaj kurirski da priznaje granice realne Srbije. On valjda mora biti nekakav naci-Hiperborejac, koji će zažmiriti na realnost i čekati pogodan trenutak da vrati ili kako to kažu povrati Prizren, Benkovac, Knin, Prištinu… To je, po njima, valjda mjera pravog Srbina – da ognjem i mačem raseli pripadajuće nesrpsko stanovništvo, da izvrši neki novi genocid i pobode zastavu Velike Srbije 2.0. Ako nije tako, onda je autošovinista, izdajničko go*no i sve ostalo što pripada pod ovog Bursaća, šta li!?
Toliko o mom provociranju.
Sve srpske Atlantide
Nego šta je sa prekrajanjem granica? Kako ja to prekrajam granice, svijetom i Ujedinjenim nacijama postavljene, markirane, zabilježene, na Google mapama unijete? Reći će naciji, je*eš Google mape, ima nešto dublje. A to njihovo dublje, pretpostavlja državu Kosovo u granicama Srbije kao i minimum 50% teritorije Bosne i Hercegovine, to znamo svi, to smo osjetili devedesetih. I tu leži sva mizerija dominantih srpskih nacionalističkih politika, koja su sad življe nego ikad. Jer po njima, ovo stanje relanosti, izvijesnosti, stanje barem privdne normalnosti i nekakvog mira je zapravo privremenost. Privremenost koju će novi rat uz pomoć pansrpskog Boga, Ruske Federacije i ko zna kakvih šiira vaspostaviti opet novu srBsku Atlantidu u kojoj će Potočari biti pretvoreni u obradivo zemljište, za šta se danas već zalažu apologete zločina. Biće to “divan dan”, kada će ova karta otići u zaborav, a nekakvi solarni srpski tenkovi sa sajberratnicima, klonovima, dronovima u biogeničkim egzoskeletnim oklopima umarširati ili ulevitirati u Knin, šta li!?
I mistika, ezoterija se ne prekidaju. Bilo bi ovo odista nakaradno istinito da nije jednog velikog problema za velikosrBsku ideju, a to je je*ena realnost, koja govori upravo suprotno. Realnost kaže da je zaista vrijeme da Srbi žive u svojoj državi – Srbiji, koja je upravo ovolika kolika je na karti. Realnost kaže kako je vrijeme da se prihvati jedna činjenica koju je Svetislav Basara divno pojasnio, a ja ću je parafrazirati – Srbima neko treba reći da teritorija na kojoj poneki od njih obitavaju NE ZNAČI NUŽNO DA JE TO ZEMLJA SRBIJA!
Kartografija je čudna nauka, luta od istinskih pregalaca do infantila koji na salvetama prekaraju granice. No, kartografija, očigledno ima moć da pokaže kako dišu vladajuće oligarhije u nekoj zemlji. Ako je po reakcijama srpskih velomoža, mistika i ostalih, realna Srbija je milijardama svjetlosnih godina udaljena od izmaštane Srbije, koje nikada nije dovoljno velika.
Pa je realnost karte, ova Srbija što leži između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Crne Gore, Bugarske, Rumunije, Makedonije i Mađarske. Nigdje na obodima ni Tokija, a ni Jadrana.
A, to je muka jedna neizreciva!
Zato ću na kraju ponoviti svoj stav kojim želim pomoći, prije svega, srpskom narodu:
“Braćo Srbi, ne bi bilo loše da doobro prostudirate ovu kartu, upamtite je i znanje primijenite u realnosti. Svima će biti lakše.”
Mišljenja i stavovi objavljeni u navedenom tekstu su isključivo lični stavovi autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba.
