Zabrinjavajuće i krajnje diskriminatorno da ni danas, na velikom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, u školama i službenoj upotrebi nema bosanskog jezika kao jezika najbrojnijeg naroda u BiH! Nije ga bilo ni u avnojevskoj BiH, kao ni u vrijeme vladavine Pavelićeve NDH i Kraljevine SHS.
Livanjski katolici
Međutim, bilo ga je stoljećima prije ovih režima, sve do vladavine Austro-Ugarske, i to tokom 400 godina osmanske vlasti, te u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni. Odnosno, od prvog spominjanja Bosne i dobrih Bošnjana u njoj. Danas ga u mnogim dijelovima BiH nema, zahvaljujući prvenstveno etničkim čišćenjima i nebrizi odgovornih u vlasti.
Da je stoljećima prije bilo bosanskog jezika, koji su, uz Bošnjake, poštovali i izučavali kao vlastiti jezik i bosanski katolici i pravoslavci, svjedoče i Gramatika bosanskog jezika iz 1890. godine (najstarija u BiH i jedna od najstarijih u Evropi), ali i jedno od brojnih školskih svjedočanstava iz perioda od prije 130 godina Stipe Tadića, livanjskog katolika, koje svjedoči kako su svi tadašnji učenici livanjske Trgovačke škole učili bosanski jezik, te od jezika još jedino njemački.
U svjedočanstvu izdatom školske 1900./1901. godine pod brojem 21/281, između ostalog, piše da je Tadić „polazio tečajem vrlo marljivo drugi semestar drugog razreda ove trgovačke škole“, „vladao se je za to vrijeme vrlo pohvalno, a napredak u propisanim obligatnim predmetima je ocijenjen kako slijedi: Nauka o vjeri – dostatno, Bosanski jezik – dostatno, Njemački jezik – dostatno…“, „Neobligatnih predmeta nije imao niti izostanaka iz škole, a „spoljašnji oblik pismenih radnji je čist“.
Na svaku od ocjena potpisao se predmetni nastavnik, a Tadić je postigao „opći napredak prvog reda“. Svjedočanstvo je izdato u Livnu 30. juna 1901. godine. Potpisali su ga razrednica i direktor, oboje Hrvati. U svjedočanstvu nema ni hrvatskog ni srpskog jezika. Svi su učili kao maternji – bosanski jezik,piše avaz.
Pečat škole
Zanimljiv je i izgled pečata škole i svjedočanstva. Nigdje se ne navodi ni država, ni župa, ni srez… samo je naveden grad u kojem je izdato, a na pečatu piše njemačkim jezikom: „Direkcija Trgovačke škole u Livnu“. Isto piše i na bosanskom jeziku, na latinici i ćirilici, s razlikom samo što je u ćiriličnoj varijanti, umjesto „U Livnu“, napisano „U Lijevnu“, čime je ispoštovan srpski dijalekt. U sredini pečata je srednjovjekovni grb Bosne iz vremena Kotromanića.
U istoj školi (danas Srednja strukovna škola S. S. Kranjčevića) između dva posljednja rata učio se srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, nije bilo ni srpskog, ni hrvatskog, ni bosanskog.
Od agresije na BiH, u toj školi sva djeca uče (bošnjačka, srpska, hrvatska i ostala) isključivo hrvatski jezik i latinicu. Tako je i u svim ostalim školama Livanjskog kantona.
Ravnopravnost samo na papiru
Drugih naroda, osim Hrvata, kao da i nema, premda ih je skupa više nego Hrvata u Livanjskom kantonu i premda su, čak i u Kantonalnom ustavu, „ravnopravni Bošnjaci i Hrvati, te hrvatski i bosanski jezik, a mogu se u školi upotrebljavati i drugi jezici i pisma“. Ali, to već godinama vrijedi samo na papiru.
