Piše: Smaragda Klino
Kad živiš u svojoj kući na Vratniku u mahali, pojam ‘stan’ je dalek, piše “Al Jazeera“.
Možda samo za tkalački stan. Ma, nije svaka kuća imala stan, ali drugi pojam stana bio nam je dalek…
Doduše, kasnije na Novoj cesti (nekadašnjoj Ragiba Ljubunčića) izgrađene su oficirske zgrade, no i tu su živjeli samo oficiri, uglavnom iz Srbije. Taj pojam stan, dakle, ostaje za tkalački stan, i to opet samo u nekim kućama.
Moja baba Habiba imala je u svojoj sobi stan koji je donijela kao džejz, ruho. Mi u Sarajevu za nane kažemo baba, jer starije žene su bile uglavnom primalje, babice, i tako skoro svaka je bila baba. Ali to nema veze sa baba Mara i Jaga. Ja sam imala moju babu Habibu, a imala sam i baba bulu Hatidžahanmu, koja je imala svoj mekteb prije sto godina odmah do džamije u Strošićima.
O njoj ću pisati drugi put, jer, priču sam počela zbog stana (tkalačkog).
Ćilimara kao dio djetinjstva
I tako sam se ja igrala i sa potkom na stanu i šarenim ‘klupkadima’ (naša vratnička varijanta klupčadi). Baba je tkala i ćilime, ali i drolje od starih rezanih čaršafa, košulja i druge odjeće, ali uglavnom je prevladavala bijela, koja se sapunom kabašem prala i te drolje su bile kao ‘biljur’.
Nekad bi se malo i štirkale, od brašna napravljene štirke. Lično sam babi i mami pomagala da cijede kroz gazu tu štirku, i te drolje (ponjave) bile su istinski ukras po halijama (ćilimima perzijanerima), da ih zaštiti. Taj stan je moja baba ustupila komšinci, ali ja sam često s babom išla teti Fikreti da se nastavim igrati, promicati prste kroz potku i gledati stan koji i danas želim.
Ćilime mustre perzijaner tkale su moja tetka Razija i moja amdžinca Vasvija u ćilimari. Ti ćilimi su ukras, i danas u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, i u bivšoj zgradi Vlade Federacije u Alpašinoj ulici. Naravno, jedan takav očuvan je i u mojoj porodici. I tako, Ćilimara, sarajevska, bila mi je dio djetinjtva.
Sestre moje mame sastajale su se dva puta sedmično, utorak je bio kod tetke Samke (poznate bule, na Mahmutovcu), a petak je bio kod tete Sale na Vratniku u porodičnoj kući moje mame u kojoj ja još uvijek živim. Utorkom smo se vraćali i ljeti i zimi u kasne sate. Jer to je bilo druženje ‘navazdana’.
I pored toga što sam obavezno bila pospana, jedva sam čekala da prođemo ispod Ćilimare (sada je to zgrada ambasada Japana). Ljeti su prozori bili otvoreni i ja sam odozdo mogla da gledam bijelo (tek uvedene neonke) osvjetljene hale ćilimare na spratu i tako gledala stanove poredane kao stroj i za njima tkalje.
Nekada mi je tetka Razija mahala s prozora, ako je bila u noćnoj smjeni. Moja amidžinica prestala je raditi u ćilimari kad se udala za mog amidžu Saliha. Sjećam se da je pričala da su, prije nego što se udala, u Ćilimari slavili 8. mart. Pričala je i o tom nekom štrajku iz 1940. žena iz Ćilimare i da je i ona učestvovala. S koliko ponosa je to pričala!
Narodna imena za ornamente
Grubo izrađena jednostavnom tehnikom pretkivanja ‘u dva nita’ u Bosni, vunena prostirka se sterala prije dolaska Osmanskog carstva. Dolaskom Osmanlija proširila se upotreba ćilima, ali i prihvatila orijentalna tkalačka i ukrasna tehnika svih prostirki.
Stanovništvo koje je prihvatilo islam, prihvatilo je i nove načine uređivanja svojih domova, stoga su ćilimi, serdžade i makati postali neizostavan dio skoro svakog domaćinstva u Bosni.
Vremenom su se oformili i centri u kojima je proizvodnja bila veoma intenzivirana. Prvi poznati ćilimarski centri bili su Rogatica, Bosanski Petrovac, Bjelaj, Gacko i Glamoč. Boljem i bržem širenju zanata izrade ćilima dodatno je doprinosilo i školovanje tkalja, ali i udaja djevojaka iz pojedinih ćilimarskih centara u razne krajeve Bosne. Među prvim uzorcima bio je ćilim iz Prozora iz prve polovine 19. stoljeća, a poznat je ‘Ćilim na kola s patkama u ćenaru’ (okolina Ćelebića i Konjica), sve su ovo nazivi za isti uzorak u kućnom ćilimarstvu, a ornamentima su davana narodna imena: iđolska kola, kandiljaš, bešikaš, na baklave, tablaš, lepiraš, lalaš itd.
Ćilimi su se smatrali izuzetno vrijednim darom, pa su darivani džamijama, rjeđe crkvama, a i članovima porodice prilikom ženidbe i useljenja u novu kuću.
Tkaonica ćilima u Sarajevu osnovana je 1888. godine, samo deset godina nakon aneksije BiH, te predstavlja veliku prekretnicu ćilimarstva. Veći dio industrijalizacije, Austro-Ugarska dolaskom u Bosnu provodi uglavnom svojim državljanima, te su tkaonicu ćilima u Sarajevu osnovali Filip Hass i sinovi iz Beča.
Ukinuta 1975. godine
Nekoliko godina kasnije u Sarajevu je otvorena i Zemaljska škola za tkanje ćilima, a nazvana je Zemaljska tkačnica. U Tkačnici su se proizvodile tri vrste ćilima: glatki – bosanski, uzlani – perzijski i goblenski. Po završetku Prvog svjetskog rata ćilimarstvo se i dalje širilo.
Otvaranje tkaonica i upošljavanje ženske radne snage je još jedan vid i dokaz da je i Bosna itekako ‘ušla’ u kapitalizam.
Nakon Prvog svjetskog rata, nova vlast preuzima prethodne beneficije industijalizacije, te prema jednom izvještaju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu je 1920. godine bilo 17 industrijskih preduzeća, od kojih su najveća bila – Ćilimara sa 600 i Tvornica čarapa ‘Ključ’ sa 400 uposlenika, Uglavnom se radilo i ženskoj radnoj snazi, koja se sve više dolazila sa sela i pretvarala se u proleterijat, sa svom specifičnom težinom tog života.
Mnogi nasljednici nekadašnjih begova i aga, oduzimanjem zemlje postaju jeftina radna snaga, ali i ‘izgubljeni’ kmetovi, traže selamate u gradu. Nezadovoljstvo uslovima života traže rješenje u raznim radničko-političkim pokretima. Žene iz Ćilimare su dio Ženske organizacije, te se, pod uticajem Socijaldemokratske stranke, uključuju u sve tokove borbe radničkog pokreta. Dan žena – 8. mart 1919. godine, proslavljen je i u Sarajevu u znaku zahtjeva da se ženama radnicama, koje su, uz to, bile i supruge i majke, olakšaju teški uslovi.
Ćilimara je i u daljoj borbi za ravnopravnost i bolje uslove života bila među prvima. Trajala je i opstajala i u socijalističkoj Jugoslaviji sve do 1975. kada su je ukinuli.
I tako, vraćajući se svim tim ženama koje su ‘kitile’ moje djetinjstvo, vraćam se Ćilimari, njenom postojanju i njenoj važnosti za Sarajevo, za žene koje su činile, ono što žena uvijek čini – očuvale opstojnost naše Bosne (BiH)… Tim šarama… I do danas..
