Uprkos tome što danas, kao docentkinja na Prirodno-matematičkom fakultetu ima pet puta manju platu nego što je u Japanu imala kao asistentkinja u nastavi, dr Suzana Gotovac Atlagić se nije pokajala. Bitne se stvari, kaže, ne mogu platiti novcem.
– I ovdje sam ostvarila uspješnu karijeru. Da sam ostala u Japanu, sigurno bih bila uspješnija, ali ne bih bila sretna – kaže za “Srpskainfo” profesorica Suzana.
Mlada naučnica povratnica danas ima supruga, tri kćerke i mrežu prijatelja i saradnka širom svijeta.
Ostvarila je svoj san da ima malu kuću sa velikom baštom, mini voćnjakom i plastenikom. Za povrće je zadužen njen suprug Milan, po struci kontrolor leta.
Profesorka Suzana vodi brigu o voću, kuha, vaspitava svoju djecu i svoje studente, i od svog voća i povrća svake godine spremi domaću zimnicu, na kojoj bi joj pozavidjele i najiskusnije domaćice.
Dokazala je da je moguće biti i srećan i uspješan, imati i naučnu karijeru i idiličan porodični život, živjeti u svojoj zemlji, a biti dio svijeta.
U razgovoru za Srpskainfo otkriva zašto smatra da je neznanje grijeh, odakle crpi ogromnu energiju i optimizam, zašto je uvjerena da je bolje ostati u svojoj zemlji, nego pobjeći u inostranstvo i po čemu je BiH bolja od Japana.
Kada smo je posjetili u skromnoj laboratoriji Studijskog programa hemija na banjalučkom Prirodno-matematičkom fakultetu, zatekli smo je kako sa grupom studentkinja planira put u Sarajevo, u sklopu jednog projekta.
– Mnogi naši studenti nikad nisu bili u Sarajevu. To je strašno. Važno je da se mladi iz RS i Federacije BiH druže i da zajedno promovišu mi i razumijevanje – kaže profesorka.
Za nju su putovanja sastavni dio života, još od studentskih dana.
Nakon što je diplomirala na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci, školovala se ili radila kao asistentkinja u nastavi u Švajcarskoj, Srbiji i Japanu.
Poslije povratka u BiH, od 2007. godine, kroz profesionalne aktivnosti posjetila je mnoge evrpske zemlje: Poljsku, Franusku, Italiju, Sloveniju, Bugarsku, Hrvatsku, Grčku, Veliku Britaniju i Austriju.
Univerzitet u Banjaluci i Šinšu univerzitet iz Nagana, gdje je doktorirala, već godinama sarađuju u naučnim projektima i razmjeni studenta.
Saradnja s privredom
Ali, nisu putovanja i njen naučni rad vezani samo za „veliki svijet“.
Znajući da novca za istraživanja neće imati, ako se sami ne izbore za to, Suzana i njene kolege i koleginice, među kojima ističe šeficu Studijskog programa dr Milicu Balaban, razvili su saradnju sa domaćom privredom.
Obišli su na desetine fabrika i rudnika nudeći im svoje naučne usluge, kako bi inovacijama unaprijedili njihovo poslovanje i zaštitili životnu sredinu.
Tako su, na primjer, u rudniku Omarska otkrili da čestice iz otpadnih voda nakon ispiranja rude mogu pomoći u dijagnostici i liječenju tumora. Uz to, učestvuju i u međunarodnim projektima.
– Na našem studijskom programu trenutno je u toku šest međunarodnih projekata, a od prihoda iz tih projekata kupujemo opremu, renoviramo radni prostor na fakultetu, plaćamo skromne plate po nekoliko mjeseci podržavajući svoje studente kao mlade istraživače dok se ne zaposle, plaćamo odlaske na konferencije i važne sastanke sa kolegama iz Evrope ili regiona, kako bismo ostali u toku sa zbivanjima u našoj naučnoj oblasti – objašnjava dr Gotovac Altalgić.
U čemu je BiH bolja od Japana
Kako profesorka Suzana sve to stiže? Kako uspijeva da uz troje male djece, u dobi od 3, 9 i 11 godina, uz obaveze u nastavi, uz kuću, baštu i voćnjak i uz stotine mejlova, na koje svakog dana odgovara na nekoliko jezika… vodi evropske projekte i u gumenim čizmama obilazi rudnike.
Za sve, kaže ona, postoji vrijeme, a dok nešto radiš tome se treba posvetiti sto odsto.
– Nisam ja jedina. U svijetu hemije i tehnologije u BiH, što mnogi ne znaju, prevlađuju žene, a većina koleginica, kao i ja, imaju porodicu i djecu. Naš sistem nam to omogućava. Rijetka je privilegija u svijetu da imate pravo na 12 mjeseci plaćenog porodiljskog odsustva i na povratak na istu poziciju nakon odsustva. Ili da po zakonu imate pravo na 15 radnih dana godišnje bolovanja za njegu djeteta, koje možete rasporediti na kraća plaćena odsustva. Ni u Japanu, ni u Švajcarskoj, gdje sam takođe radila, nije tako – kaže profesorka Suzana.
Porodica i karijera
Za nju je, kaže, bio veliki kulturološki šok kada je vidjela koliko malo žena u Japanu ima naučnu ili univerzitetsku karijeru.
– Japanci decenijama njeguju kulturu prekovremenog rada, pa se od istraživača očekuje da na poslu ostaju do kasno u noć, čak i do ponoći. To ženama onemogućava da se ozbiljnije ostvare u struci, ukoliko su dobile porodicu. One moraju da biraju: ili djeca ili karijera. Među mojim drugaricama iz Japana sa kojima sam se školovala ima mnogo doktorki ili magistarki nauka koje su domaćice, jer su odabrale porodicu, a isto tako nažalost imam nekoliko prijateljica koje su odabrale da ne stvaraju porodicu da bi se istakle u karijeri. Volim Japan, zemlju u kojoj sam provela pet i po godina svoje mladosti, njegujem veze s kolegama, uživam da ih tetošim kad dolaze u goste kod mene, ali svim srcem navijam za to da i Japan konačno počne da njeguje kulturu osmočasovnog radnog vremena i da moje drugarice i druge mlade Japanke u budućnosti mogu da se bave poslom koji vole, ne odričući se majčinstva – kaže profesorka Suzana.
Akademci povratnici kao vanzemaljci
Dr Suzana Gotovac Altagić se već godinama trudi da podstakne mlade ljude, koji studiraju u Banjaluci, da odu na usavršavanja u inostranstvo, ali da se nakon toga vrate kući.
Takođe, ona okuplja akademce povratnike, inženjere, istraživače i naučnike, koji su se nakon studija u inostranstvu vratili u BiH.
Podsjeća da je i Japan postao tehnološka sila nakon masovnog povratka njihovih stručnjaka iz SAD i Evrope, šezdesetih godina prošlog vijeka.
Ipak, priznaje da u životu akademaca povratnika iz inostranstva ima i teških momenata, pogotovo zbog nerazumijevanja okoline.
– Ponekad se desi da kolege ne razumiju nešto čemu težimo zbog svog drugačijeg iskustva, pa se osjećamo kao vanzemaljci na neopoznatoj planeti. Ali, sreću i duhovno zadovoljstvo kad shvatimo da smo nešto od znanja ili praktičnog iskustva koje smo donijeli iz svijeta pomoglo napretku u našoj zemlji ništa ne može da zamijeni – zaključuje energična profesorica.
