Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenom za decembar 2019. godine u Federaciji BiH iznosila je 958 KM i nominalno je viša za 2,8 posto, a realno za 3,2 posto u odnosu na prethodni mjesec.
Ipak, prema podacima istraživanja koja su dostupna, razlika u plaćama između javnog i realnog sektora u BiH najviša je u Evropi u korist javnog sektora. Plaće u javnom sektoru u FBiH veće su za 49 posto od plaća u realnom.
Delegat SDP-a u Domu naroda FBiH i doktor ekonomskih nauka Aner Žuljević kaže kako većina građana Bosne i Hercegovine preživljava s plaćom od oko 600 KM, koliko iznose primanja zaposlenika u realnom sektoru.
“Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna plaća iznosi oko 900 KM, ali u taj prosjek uračunata su i primanja zaposlenih u javnom sektoru. Krajem prošle godine u Federaciji Bosne i Hercegovine na neto plaću do 450 KM bio je prijavljen 133.621 radnik, od ukupno 521.025 zaposlenih. Prosječna plaća u javnoj upravi u Federaciji BiH neslužbeno iznosi 1.250 maraka, a u realnom sektoru, dakle proizvodnji, ona je oko 530 KM, premda to država odbija potvrditi, pravdajući time da se podaci ne vode odvojeno za realni i javni sektor”, smatra on.
“Kod nas je neto plata mala, dodaje, između ostalog i zbog činjenice da je država preskupa i kao takva poreznom presijom uzrokuje nizak životni standard radnika u realnom sektoru. Najveći dio radnika u realnom sektoru prima nešto malo više od minimalne plate koja s aspekta troškova života ne može pokriti ni trećinu troškova potrošačke korpe koja danas iznosi više od 2.000 KM.
Upoređivati naše minimalne plate i one u razvijenim zemljama Evropske unije je besmisleno, jer se tamo za nekoliko dana zaradi naša minimalna plata. Ono što dodatno otežava situaciju životnog standarda u BiH je činjenica da su cijene kod nas gotovo pa identične cijenama u EU. Zbog toga je izuzetno važno da država promjenama u poreznom pristupu dohotku napravi iskorak koji bi značio mnogo za privredu, ali i za građane, jer bi se rasterećenjem poslovanja kroz smanjenje cijene rada postigle najmanje tri dobre stvari”, navodi Žuljević.
Pojašnjava kako bi se prvo trebalo omogućiti povećanje plaća, pa povećanje zaposlenosti, a sve to dovelo bi do povećanja potrošnje i samim tim ekonomskog rasta i kreiranja potrebe za otvaranje novih radnih mjesta. Tako bi se osiguralo da porezno rasterećenje bude preusmjereno u rast minimalne plate, vlada isto mora garantovati usvajanjem zakona o minimalnoj plati.
“Porezna reforma je veoma značajan instrument koji stoji na raspolaganju vlasti pri vođenju i razvojne i socijalne politike, a koji zbog stalnog rasta javne potrošnje nije nikada adekvatno korišten”, zaključuje Žuljević.
