Kad abrahamske religije služe naciji, one tada iznevjere svoju vlastitu bit ili tu svoju bit prodaju radi ovozemaljskih interesa. Kod nas u tome vlada prava konfuzija, kaže za “Al Jazeeru Balkans” fra Mile Babić, komentirajući opasnost izjednačavanja religije s nacionalnim identitetom, što je u BiH, ali i zemljama regije, naročito izraženo.
Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i dvostruki doktor znanosti u intervjuu za Al Jazeeru Balkans govori i o važnosti poštivanja različitosti i načinu na koji pojedinci mogu popravljati svijet, o religijama na Zapadnom Balkanu koje služeći naciji gube svoju vlastitu bit, ali i o nacionalnim politikama koje dijele BiH.
– Bili ste jedan od učesnika panela koji je prethodio izložbi Tikkun olam – popravljanje svijeta koja je trenutno postavljena u sarajevskoj Vijećnici. Govorili ste kako mijenjanjem i popravljanjem sebe zapravo popravljamo svijet. Da li je zaista i koliko je to moguće?
Civilizacijski iskorak moguć je ukoliko najprije promijenimo sebe nabolje. U tome se slažu abrahamske religije, psihologija i antropologija. Čovjek koji je svjestan svoga neznanja ili svoga manjkavog znanja želi učiti, dakle, želi uvećati i proširiti svoje znanje. O tome nam je govorio veliki grčki mudrac Sokrat. Čovjek koji je svjestan svoga zla (svojih grijeha) želi mijenjati sebe nabolje, želi se obratiti, dakle, načiniti obrat od zla prema dobru, od laži prema istini. O tome nam je govorio Isus Krist i o tome nam govore sve tri abrahamske religije (židovstvo, kršćanstvo i islam). Svakoga od nas uništava vlastitio zlo i zbog toga se moramo osloboditi od vlastitoga zla i kajati se za svoje grijehe. Kad se oslobodimo od svoga egoizma, postajemo slobodni ljudi, tj. postajemo sposobni za slobodno (od egoizma oslobođeno) djelovanje. Glavna zabluda cijeloga čovječanstva danas, osobito u Bosni i Hercegovini, sastoji se u tome da smo uvjereni kako zlo postoji samo u drugima, a mi smo navodno posve nedužni, nikad krivi (to je ludilo nedužnosti), i onda mirne savjesti uništavamo druge misleći da time ubijamo zlo. I to ubijanje drugih proglašavamo dobrim i Bogu ugodnim djelom. To je potpuno pervertiranje moralne i religiozne svijesti. Mi smo prvenstveno odgovorni za svoje zlo, i zato prvenstveno moramo mijenjati sebe.
– Govorili ste i o važnosti poštivanja različitosti. Međutim, u BiH, ali i u drugim državama bivše Jugoslavije, gotovo svakodnevno svjedočimo podjelama među ljudima. Ko je kriv zbog takvog stanja?
Danas je u cijelom svijetu, pa i kod nas, prisutan etnički, jezični, kulturni, politički i svaki drugi pluralizam, a očigledno i religiozni i svjetonazorski pluralizam. Zastupati autentičan pluralizam znači suprotstaviti se bilo čijem zahtjevu da bude povlašteni (privilegirani) centar. Autentičan pluralizam ne ugrožava ničiji identitet. Zato negirati pluralizam znači negirati sam život. Život se umnožava u razlikama, a ne u njihovu poništavanju. O tome je govorio i papa Franjo 2015. u Sarajevu. Tada je kazao da su razlike veliko bogatstvo. U Sarajevu se susreću različiti narodi, kulture i religije, i ta je različitost veliko bogatstvo koje omogućuje društveni, kulturni i duhovni razvoj ove zemlje. Kad se te razlike pretvore u suprtotnosti koje se međusobno isključuju, tada one vode u mržnju i krvave ratove. Samo su različiti sposobni za istinsko jedinstvo, tj. za jedinstvo koje ne poništava razlike, nego ih afirmira. Oni koji umjesto autentičkoga pluralizma (umjesto jedinstva razlika) zagovaraju unitarizam (poništenje razlika ili njihovo svođenje na jedno) ili separatizam (apsolutiziranje razlika) vode u mržnju i u sukobe. Takve ideje zastupaju nosioci različitih oblika nacionalizma unitarističkoga ili separatističkoga tipa i različitih oblika religioznoga fundamentalizma.
– Kakav je vaš utisak, povezuju li religije ili pak razdvajaju ljude na Zapadnom Balkanu?
Abrahamske religije, per definitionem, povezuju ljude. Za njih su ljudi braća i sestre, jer vjera u jednoga Boga koji je Stvoritelj (jedan za sve) temelj je ljudskoga bratstva. Treba spomenuti da su 4. veljače 2019. u Abu Dabiju veliki imam Ahmad al-Taib i papa Franjo potpisali Deklaraciju o ljudskom bratstvu, u kojoj tvrde da su svi ljudi braća i sestre po stvorenosti. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu spadaju u bit abrahamskih religija. U praksi i u svakodnevnom životu te naše religije negiraju same sebe, negiraju svoju vlastitu bit, onda kad služe naciji, jer su nacionalne vrijednosti partikularne, a religijske su univerzalne. Umjesto da služe Bogu i čovjekovu spasenju, religije služe naciji i tako pridonose širenju uzajamne isključivosti koja se očituje u uzajamnoj mržnji i nasilju. Papa Franjo i veliki imam ističu da je ubijanje u ime Boga najveća uvreda Boga. Sve tri obrahamske religije naučavaju da je Bog stvorio svijet svojom riječju (Neka bude!), i nastao je svijet. Ako Bog ne želi smrt ljudima, ne znači da je nemoćan, nego znači da je milosrdan.
– Koliko je moguć i neophodan proces denacionalizacije religije i koliko je, na koncu, opasno izjednačavanje religije s nacionalnim identitetom? U BiH je to naročito izraženo.
Kad abrahamske religije služe naciji, one tada iznevjeruju svoju vlastitu bit ili tu svoju bit prodaju radi ovozemaljskih interesa. Kod nas u tome vlada prava konfuzija. U crkvama i u džamijama trebali bismo se barem oslovljavati riječima braćo i sestre, a ne braćo Hrvati, braćo Bošnjaci i braćo Srbi. Na političkim i nacionalnim skupovima mogu se ljudi i tako oslovljavati, ali pritom treba znati da nacionalne stranke na taj način zastupaju nacionalni kolektivizam i time negiraju slobodu čovjeka pojedinca. A bez slobode čovjeka pojedinca (tj. građanina) nema ništa od demokracije. U nacionalnom kolektivizmu ljudi se ne ponašaju kao slobodne i odgovorne osobe, nego kao indoktrinirana masa.
– HDZ političku platformu gradi na tezi o ugroženosti Hrvata u BiH, SDA tvrdi da je legitimni zaštitnik Bosne i Bošnjaka, dok Dodik za nacionanog zaštitnika Srba priznaje samo sebe. Šta je vaš odgovor na takve teze?
Sve nacionalne stranke u BiH žive od proizvodnje straha od drugih. Za svoje vlastite neuspjehe okrivljuju druge i tako šire laž i mržnju. Zaboravljaju da nam abrahamske religije i povijesno iskustvo jasno svjedoče da svakom narodu, čovjeku, državi i religiji propast dolazi iznutra, a ne od drugih. Normalno je da su ljudi grešnici, da čine zlo, ali to njihovo zlo postaje kvalitativno dublje i opasnije onda kad ljudi svoje zlo opravdavaju tako što vlastitu odgovornost svaljuju na druge. To kod nas nacionalne stranke čine svaki dan, iz minute u minutu, te tako uništavaju sadašnjost i budućnost vlastite djece, naroda i zemlje.
– Hrvati i Bošnjaci su devedesetih bili neka vrsta vezivnog tkiva suverene i nezavisne BiH. Dragan Čović danas pravi savez sa Dodikom protiv teritorijalnog integriteta BiH. Zašto je došlo do tog preokreta?
Čovićevo služenje velikosrpskoj politici, koje ima svoj kontinuitet u prethodnim nacionalnim politikama Srbije i Hrvatske, uskoro će doživjeti svoj krah. Vidite da ga novi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nije pozvao u Zagreb kad je primao predsjedničku službu. Ali, treba reći da se Čovićeva politika hrani i nekim potezima velikobošnjačke politike.
– Iz Katoličke crkve upozoravaju da još samo Crkva brine za imovinu Hrvata u entitetu Republika Srpska. Zašto je zvanična politika Hrvata u BiH odustala od prava Hrvata na taj dio BiH?
Politike koje su dijelile Bosnu i Hercegovinu još ne žele priznati svoj poraz. HDZ, glavna hrvatska stranka u BiH, protivila se, a i danas se praktički protivi, da hrvatski narod bude konstitutivan u entitetu Republika Srpska. HDZ, na primjer, nikad ne obilježava dan masakra nad Hrvatima Briševa kod Prijedora. HDZ je na vlasti od 1990. do danas, a rezultati njegove politike su katastrofalni. Hrvati masovno iseljavaju iz BiH, a HDZ krivicu traži u drugima. U demokratskim zemljama za takve se rezultate podnose ostavke ili ljudi bivaju smijenjeni. A da im postavimo pitanje: kako je propao jedan gospodarski gigant kakav je mostarski Aluminij? Je li se tamo itko mogao zaposliti bez dopuštenja stožerne stranke?
– Na kraju, šta država, ali i društvo, mogu učiniti da stvari konačno krenu nabolje i jeste li optimistični kada je riječ o takvim promjenama?
Demokratska država postoji upravo zato da služi svim svojim građanima, a kod nas je država od sloma Jugoslavije postala privatno vlasništvo vladajućih nacionalnih stranaka. Umjesto da štiti ljudska prava, ovako stranački privatizirana i do srži korumpirana država, kapilarno korumpirana, od mjesne zajednice do vrha piramide, gazi sva ljudska prava. I to čine njezine sve tri vlasti (zakonodavna, sudska i izvšna). U demokratskim državama postoji građansko društvo koje se brine za posebno dobro pojedinaca i skupina. Kod nas je to tek pred zečetkom. Bez demokratske kulture i svijesti te bez razvoja demokratskih institucija neće doći ni do kakvih promjena. Po našem ustavu, međunarodna zajednica ima važnu ulogu u razvoju demokracije u našoj zemlji. Bez te međunarodne ustrajne, dosljedne, temeljite i dugoročne pomoći nemoguć je nastanak i razvoj autentične demokracije kod nas.
