Znanje rješava probleme. U kriznim stanjima društva i čovjeka, kakvi su ratovi, prirodne nepogode ili pandemije virusa corona, naprimjer, nužno se nameće pitanje o znanju i obrazovanju ljudi. Naprosto, jer je alternativa nesputana moć, nekontrolirana vlast, sila, teror (Gramsci).
Zbog toga je relacija između obrazovanja i društvenih problema je vrlo jasna i izuzetno važna. Obrazovani ljudi i institucije znanja o pojavama i procesima u prirodi i društvu, mogu uspješno rješavati probleme i kvalitetno pomoći u očuvanju funkcionalnih kapaciteta ljudske zajednice. Ovo je (hipo)teza koja s generalne razine izgleda sasvim dobro postavljena. Ona iskazuje povjerenje prema inžinjerima, ljekarima, profesorima raznih profila, ekonomskim znalcima, dobronamjernim političarima, kulturnim djelatnicima i svima drugima koji su na osnovu znanja organizirali vlastiti život i poslove njihove zajednice. Oni su neophodni za rješavanje problema ugrožene populacije jedne države. Ako ne razvijamo takav racionalni pristup, onda naznačena alternativa nužno vodi u diktaturu kada zadobije povjerenje i postane „spasonosno“ sredstvo masa!
Odnedavno, s okretom stoljeća, u evropskom prostoru znanja i obrazovanja pokušava se razvijati sistem internacionalnih obrazovnih ciljeva i sadržaja. Ova inicijativa je povezana s zahtjevima kapitalističkog sistema proizvodnje roba i usluga. Internacionalna incijativa u kreiranju sistema obrazovanja na neoliberalnoj ideološkoj matrici zasniva se na dva plana: 1. Internacionalni program procjene dotignuća učenika (Programme for international student assessment – PISA) i 2. Bolonjski proces obrazovanja (Bologna declaration 1999), osmišljen da pripremi obrazovane ljude koji se mogu zaposliti u ekonomiji znanja. Projekt PISA provodi OECD (Organisation for Economic Cooperation and Development) s glavnim ciljem da se prate ekonomski aspekti obaveznog obrazovanja. Tako su i PISA i Bolonja-projekt plod političke namjere da se proces obrazovanja učenika/studenata sagleda u okviru zahtjeva ekonomske racionalnosti savremenog doba, kompetitivnosti i slobodnog izbora pojedinaca, prenosi “Slobodna-Bosna“.
Zahvaljujući djelovanju OECD i Bolonja-programa obrazovanja, u vrlo kratkom vremenu, izmijenjeni su ciljevi obrazovnih sistema širom svijeta i tako je stupila na scenu neoliberalna globalna politika obrazovanja i neoliberalne vrijednosti. PISA studija OECD-a i Bolonjski proces, posjeduju dvije ključne crte globalnog uticaja na politiku obrazovanja: korištenje vrijednosti obrazovanja u vanobrazovne svrhe i redukciranje holističkog koncepta znanja na pojam “ljudskog kapitala”. Timm Fulge, Tonia Bieber i Kerstin Martens pokazuju veliki uticaj internacionalnih aktera u obrazovnoj politici. U tome se ogleda dijalektika konfrontacija između nacionalnih interesa u obrazovnom sistemu i interesa internacionalnih organizacija koje provode politiku obrazovanja na globalnoj razini. “Pametne” države provode kombinaciju internacionalnih dostignuća u obrazovanju i domaćih nacionalnih ciljeva i interesa! Iz toga se razvija znanje za internacionalni nivo relacija i interesa te istovremeno osigurava nova dostignuća za nacionalnu razinu odnosa obrazovanja i znanja.
U neoliberalnom sklopu tržište se nameće kao mjerodavno za sve pojedinačne obrazovne namjere, tako da svaki pojedinac mora gledati “šta ide” ili “šta prolazi” na tržištu da bi se ostvarila maksimalana lična korist. Efikasnost na tržištu se pojavljuje kao ideal i osnov slobode pojedinca. Potpuno je prikriveno u cjelokupnoj priči oko obrazovanja da su mladi ljudi bezočno
bačeni na tržište koje uopće ne razumiju i za koje u početku ne mare. Oni su, tako formatirani, lagani plijen za kapitalistički pogon koji ima hegemoniju nad cjelinom ljudskog života. Ideologija obrazovnih programa i bjesomučna pedagogizacija ih ukalupljuju u poželjne forme tržištu prilagođenih obrazovnih sadržaja i odvajaju ih od njihovih stvarnih ličnih interesa. Interesi tržišta se nameću kao njihovi lični interesi! To je osnova savremenog ropstva čovjeka u kojem je sistem obrazovanja upleten u prljavu obmanu i snosi veliku odgovoronost. Uz tu pojavu treba hrabro ponavljati da tržište nije mjera čovjeka i da se život ne može svesti na biološke potrebe!
Pedagogizacija znanja i procesa obrazovanja. O tome šta je ljudsko znanje odlučuju filozofija (epistemologija/metodologija) i istraživačka znanost. Ne mogu žurnalistički cinizam, tehnički organizatori i “javne ličnosti” definirati znanje čovjeka o svijetu? Danas su iz pitanja oko znanja i obrazovanja ljudi isključeni filozofi, sociolozi, antropolozi, epistemolozi, logičari, semiotičari, a na pijedestal podignuti pedagozi i ljudi s “receptima za znanje” da oni kažu šta je znanje i koji su “validini kriteriji” obrazovanja! Da li je to slučajno? Nije li očigledno da se o tako ozbiljnoj stvari, kakva je ljudsko znanje i obrazovanje, sve prepustilo u ruke političkih incijativa neoliberalne prirode i jedne skupine stručnih saradnika koji ne posjeduju holistički pogled na cjelinu stvari i samog problema? Nije li to najveća opasnost da se umijeću organiziranja obrazovnog procesa, dakle, “tehničkoj izvedbi” procesa prepusti sve što se tiče ljudskog znanja i obrazovanja? Na prvoj liniji neoliberalne dogme pada pedagogija, a da toga nije ni svjesna! Otud strašna i nekompetentna pedagogizacija procesa obrazovanja i sticanja znanja uz koju ide porast birokratije koja je tu da kontrolira da li će uspješno biti potisnute one oblasti znanja koje su “kritički” intonirane i subverzivne za hegemonijske nacrte vladavine nad ljudskom “gomilom”.
Usljed bjesomučnog “tabelarnog terora”, preferiranja formalnosti i statističkih prikaza potiskuje se mogućnost bavljenja znanstveno-istraživačkim radom i razbija se istraživačka zajednica. Ostaje samo prostor za “dociranje” već poznatih činjenica! To znači da nestaje proizvodnja znanja u krajolicima svijeta kakav je naš, a glavna odlika vremena društva znanja je proizvodnja kvalitetnog znanja. Degradacija univerziteta kao institucije znanja significira drastično opadanje kvalitete ljudskog života i gubljenje političke nezavisnosti i slobode mišljenja. Time smo izgubljeni za budućnost, jer u njoj nećemo posjedovati nikakvo znanje o sebi ili svijetu koje je rezultat vlastite djelatnosti. Kada se ne proizvodi vlastito znanje o svijetu onda je sasvim sigurno da neko drugi određuje šta jeste! Socijalna ontologija treba reći šta jeste na djelu u društvenom bivstvovanju. U dobu pandemije virusa corona od izuzetne je važnosti vlastito medicinsko znanje i iskustvo te racionalna discipliniranost svakog pojedinog čovjeka.
Svaka naučna teorija se može provjeriti, analizirati i preispitati do njezine totalne falsifikacije ili opovrgavanja. Naučno znanje svoje stavove temelji na istraživanjima i komunikativnoj zajednici istraživača, koji “proizvode” stavove i teorije o nečemu, za koje unaprijed znamo da nisu defintivne, ali da imaju određen stepen sigurnosti koja proizlazi iz provjeravanja, testiranja, deskripcija i dijaloga članova znanstvene komunikativne zajednice. Naučno znanje je krhko i podložno stalnim provjeravanjima. Ono može biti uhvaćeno u “globalnu politiku obrazovanja”, a njene premise nisu humanističke. U kriznim stanjima čovječanstva shvatimo koliko je važno da u našim znanjima postoje humanističke crte i etička dimenzija znanstvenog rada. I da imamo svoje nacionalne institucije znanja i vrhunske stručnjake!
Corona-kriza i antibosanska politika. Antibosanske politike morbidno koriste stanje opće nesreće u corona-krizi da bi ostvarile svoje anticivilizacijske projekte o podjeli Bosne i ostvarenju ratnih planova zbog koji su izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ova retrogradna politika jasno dezavuira karakter ličnosti i sadržaj tih političkih koncepcija. Njima bi “vanredno stanje” trebalo poslužiti kao alibi za antidržavne projekte i poricanje normativno-pravne hijerhije Bosne i Hercegovine.
U dobu krize, strašne pandemije virusa corona koji nam prijeti sa exitus letalis, shvatamo da nam je potrebna nova globalna politika zdravstva, obrazovanja, ekologije i humanizma koji dezavuira sebični antropocentrizam ljudske vrste i iskazuje ljubav prema prirodi. Došlo je vrijeme kada čovječanstvo stupa na povijesnu scenu kao subjekt i preuzima odgovornost za sebe, kada “plemenski” vračevi više ne mogu osigurati sigurnost, znanje i psihičku stabilnost, kada nacionalni sistemi zdravstva i obrazovanja postaju nemoćni u odbrani od pandemije. Stoga nacionalno obrazovanje mora biri poduprto i komplementarno s internacionalnim dostignućima znanja i obrazovanja, povrh jednodimenzionalne neoliberalne paradigme, to jeste mora biti oslobođeno zarobljenosti u etničko-religijske dogme i nacionalne politike. Znanje i obrazovanje ne mogu biti stavljeni u “granice provincije” ili “nacionalne teritorije” bez obzira što sve nacionalne ideologije na tome insistiraju, ali ne mogu, također, biti reducirane na diktaturu “tržišta” i neoliberalnih dogmi. Dvije škole pod jednim krovom izraz su duboke zaostalosti parohijalne svijesti i antiobrazovne politike nacionalističkih i religijskih struktura. Sasvim je jasno da su svi ljudi u istom čamcu! Epistemika ne smije biti definirana neoliberalnom ideologijom – znanje je besmisleno bez etičke i humanističke osnove. Skepticizam uči razumom obdarene u nužnu konačnost ljudskog znanja.
U ovome kriznom kontekstu moguće je pojmiti važnost obrazovanih ljudi i potpuno razumjeti koju štetu jednom društvu nanose lažne diplome i fake universities koji “štancaju” diplome bez pokrića. Društvo misli da ima stručne i osposobljene kadrove, ali kad dođe krizno stanje onda se vidi pravo stanje! Ova velika nesreća trebala bi upozoriti odgovorne ljude iz politike da radikalno izmijene dosadašnje predstave o obrazovanju i počnu sistemski ulagati sredstva u kvalitetne programe obrazovanja koji bi u sebi nosili internacionalni potencijal i bosansku nacionalnu strukturu. Društvena tragedija je činjenica da vrhunski inžinjer biva onemogućen da svoje znanje i iskustvo da na raspolaganje zajednici! Bolesna potreba poluobrzovanosti stacionirane u grupu (krdo) da sve i svakoga ismijava, da bez milosti etiketira i ponižava, najednom je potkopana strahom od smrti. Stoga je sumnjiv apalauz ljekarima!
Ko je “otpisao” starije ljude? Čini se da je neoliberalni duh oslobodio ljude od morala i humanističkih vrijednosti! Ponižavajući odnos prema starijim ljudima govori o nazadovanju generacije koja preuzima “sistem u svoje ruke”. Da li je to učinak kapitalizma kao obilježenog “krivca” svih naših katastrofa u zadnji dvije stotine godina? Da li je to naše nerazumijevanje kapital-odnosa uopće? Ko je taj koji proglašava stare ljude nepotrebnim? Da li kao ljudi smijemo “otpisati” stariju populaciju koja je prije nas djelovala i omogućila nam položaje u društvenom sistemu? S posebnom pažnjom se treba odnositi prema starijim ljudima zatočenim u stanovima i nemoćnim. Društvo mora iskazati pažnju za starije ljude na drugačiji način! Neko se mora redovno obraćati ljudima starijim od 65 godina, “izviniti” im se za egocentrički haos i bodriti ih u zajedničkoj borbi u vrijeme pandemije corona-virusa. Dominantni nemoral potiskuju mladi volonteri koji pokušavaju pomoći starijima i vratiti nadu u brigu za nemoćnog čovjeka. Oni još u obrisima čuvaju zahtjev humanističkog obrazovanja da se kroz Bildung obrazuje i odgoji čovjek – etika i epistemika, znanje i moral idu skupa.
Nije li razulareni kapitalizam, sa svojom unutarnjom potrebom za profitom, doveo do apsurda da nekoliko procenata ljudi na planeti raspolaže s 90% bogatstava svijeta u kojem živimo? Stravični distopijski krajolik raspadajućeg kapitalističkog poretka može voditi u komunističku “jednakost” – svima u stanovima zatočenim širom svijeta po jedna riblja konzerva na dan. Ova cinička istina ukazuje na krah konzumerskog mehanizma i otvara vrata užasa iz najcrnjih košmara čovječanstva. Tek na svjetsku scenu stupa neman ekonomskog nereda koju više nikakva nacionalna ili internacionalna ekonomska politika i interesi velikih sila ne mogu dovesti pod svoju kontrolu i usmjeravati. Svijet koji je čovjek gradio od evropskog novovjekovlja otrgnuo se iz ruku homo faber-u. U njemu je obesmišljena ideja napretka i ekonomske racionalnosti, a tržište je obezvrijedilo obrazovanje postavljajući mu kriterije validnosti. Da li iz ljudskog nemorala na povijesnu scenu iskače doba barbarstva? Da li ponovo mit o prosvjetiteljstvu skončava u barabrstvu?
Ignoriranje starih i nemoćnih, koji su zatočeni u svojim stanovima, već je jasan znak barbarstva u koje smo zaplovili. Adorno i Horkheimer su jednom rasvijetlili dijalektiku prosvjetiteljstva – ono samo postaje mrak! Nekada su Jevreje i Bošnjake odvodili iz stanova u konc-logore i masovna gubilišta, a danas se ljudi pred naletom pandemije drže zarobljeni u stanovima da u izolaciji iščekuju strašni sud, umirući od straha i neizvjesnosti. Najveća je opasnost ona u kojoj će svoje biološke potrebe za hranom moći zadovoljiti samo oni ratoborni i snažni. Ostali nemaju čemu da se nadaju! Orvelovska država će uzeti dušu svakom pojedincu i ucjeniti ga najmizernijim ponudama za opstanak. Ako se taj teror može misliti kao država!? Ta morbidna plastična distopija koja dolazi… To nisu, nažalost, apokaliptične vizije svijeta ljudi uhvaćenih u stupicu tehnološkog sloma. Iz ovoga nema izlaza u novu utopiju i prosvjetiteljski mit – ožiljak je trajan i bolan kao nemoral i nepravda na kojima se zasniva današnjica.
Ljudima je u kriznom stanju potreban moral. Sve što rade ljudi kao živi, mladi i zdravi danas treba pokazati humanističko poštovanje prema starijim ljudima, prema našim roditeljima, komšijama, negdašnjima radnim kolegama i prijateljima, nemoćnim i zaboravljenim. Trebamo li razvijati sociologiju starih ljudi da bi pokazali da su i oni ljudi i da ćemo svi ostariti i otići? Svaki građanin uvijek treba da zna da je moć jednog čovjeka velika i neočekivana moć koju često ne primjećujemo. Zato nijednog čovjeka nikada ne treba potcijeniti. Stari ljudi se vole i poštuju, bez obzira što su nemoćni i u stanju određene potrebe. Oni koji mogu svojim bićem, mladošću i sredstvima, čuvaju ih u dostojanstvenom starenju… Pokušavaju njihovo zaokruživanje ovozemaljske pustolovine učiniti humanim, vrijednim, smislenim.
