Stalna misija Bosne i Hercegovine pri UN-u je u saradnji sa Stalnim misijama Njemačke, Evropske unije, Francuske, Belgije, Estonije, Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske organizirala je Komemoraciju visokog nivoa povodom 25. godina genocida u Srebrenici. Skupom je moderirao trenutni predsjedavajući Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija Christoph Heusgen.
Obraćanje Džaferovića prenosimo u cijelosti:
– Poštovani predsjedavajući, vaše ekselencije, dame i gospodo,
Zahvaljujem se na pozivu da se obratim povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, nekadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.
Genocid u Srebrenici je najveći zločin koji je počinjen na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Po svojim razmjerima i monstruoznim oblicima izvršenja, ovaj zločin je ostavio duboke rane koje još uvijek nisu zacijelile.
Više od osam hiljada ljudi je za samo par dana pobijeno. Njihova tijela odvožena su kamionima na mjesta gdje su bagerima zakopavana u masovne grobnice. Neki među njima su sahranjeni živi. Neki su bili maloljetni dječaci, nemilosrdno otimani od svojih majki, pred kapijama baze Holandskog bataljona UN-ovih snaga u Potočarima.
Srebrenički muškarci i dječaci likvidirani su sa rukama vezanim žicom, dok su stajali bespomoćni u redovima ispred streljačkih vodova Vojske Republike Srpske.
Da bi sakrili tragove, zločinci su kasnije otkopavali tijela iz masovnih grobnica, te ih premještali u sekundarne, a zatim i u tercijarne masovne grobnice. Bila je to zastrašujuća industrija smrti, lišena svake milosti, saosjećanja i poštovanja prema ljudskim bićima. Bio je to genocid u svome punom smislu.
Iako se njegov najintenzivniji dio provodio u par dana jula 1995. godine, genocid u Srebrenici se ne može ograničiti samo na taj kratki vremenski period. Navedeni dani nakon pada Srebrenice bili su samo završetak genocidnog procesa koji je počeo sa masovnim ubistvima 1992. godine, te se nastavio višegodišnjom opsadom srebreničke enklave i teroriziranjem njenog stanovništva. Upravo zbog toga ju je Vijeće sigurnosti 1993. godine proglasilo zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, dvije godine prije njenog konačnog pada.
U Srebrenici nisu pobijeni samo ljudi iz Srebrenice. U Srebrenici su pobijeni Bošnjaci sa čitavog područja istočne Bosne, iz Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Milića i drugih mjesta. Bježeći od masovnih progona utočište, svi su oni bili našli u srebreničkoj enklavi.
Dame i gospodo,
Genocid u Srebrenici bio je pažljivo osmišljena operacija, koju su izvršile vojne i civilne institucije vlasti samoproglašene Republike Srpske. Kao što je potvrđeno u presudama međunarodnih sudova, to nije bio nikakav nepredvidivi incident neodgovornih pojedinaca ili grupa navodno motivisanih željom za osvetom, već pažljivo osmišljeni velikodržavni projekat ostvaren s ciljem uklanjanja bošnjačkog naroda sa čitavog područja istočne Bosne, kako bi na tom okrvavljenom tlu živio samo srpski narod.
U tu svrhu pobijene su čitave porodice, prekinute su višestoljetne porodične loze, a mnogi koji su preživjeli pakao Srebrenice nikada se više nisu mogli vratiti u svoje domove.
Zbog snažne zavjere šutnje kod počinilaca, koji i dalje ne žele progovoriti gdje su masovne grobnice, značajan dio porodica nikada nije pronašao posmrtne ostatke svojih najmilijih. Mnoge majke još uvijek, i dvadeset pet godina poslije, tragaju za kostima svoje djece, uz jedinu želju da ih dostojno sahrane.
S obzirom da je genocid počinjen u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, to je bio nezapamćen udar na kredibilitet ove organizacije. Postavilo se pitanje da li UN ima spremnost da ispunjava ono na što se obavezao prilikom svog osnivanja 1945. godine. Samo pedeset godina nakon što je rečeno “nikad više”, dogodilo se ponovo.
Najviši zvaničnici Ujedinjenih nacija priznali su da Ujedinjene nacije nisu učinile svoj dio posla kako bi spasile narod Srebrenice, podsjećajući da su strašni zločini vršeni pred očima vojnika UN-a i da su članice Vijeća sigurnosti zakazale, iako su bile u stanju da spriječe zločin. Postavilo se pitanje kako da narodi širom svijeta vjeruju da su zaštićeni međunarodnim pravom od prijetnje istrebljenjem, ako to pravo nije važilo u zaštićenoj zoni UN-a u Bosni i Hercegovini.
Radom Haškog tribunala, koji je osnovan odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, ostvaren je dio pravde koja je poslužila kao djelimična utjeha žrtvama i preživjelima. Na stranicama haških presuda zapisana je istina, a dio zločinaca je kažnjen, što je bilo od izuzetne važnosti kao poruka da postoji samo jedna istina i da zločin ne smije proći nekažnjeno.
Nažalost, zvaničnici bh. entiteta Republika Srpska, kao i zvaničnici susjedne Srbije, beskompromisno gaze i taj mali dio pravde, provodeći kampanju aktivnog negiranja presuda Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde kojima je utvrđena istina o genocidu.
U institucijama se veličaju ratni zločinci osuđeni za genocid, čime se vrijeđaju žrtve i potpiruje nepovjerenje među narodima u Bosni i Hercegovini, te se ponovo podriva sigurnost naše zemlje.
Koristim ovu priliku, da pozovem članice Vijeća sigurnosti UN-a da zaštite integritet sudova Ujedinjenih nacija, te osiguraju poštivanje njihovih presuda, naročito u vezi sa genocidom u Srebrenici.
Nužno je odmah donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida. To u ovom trenutku može uraditi jedino Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u skladu sa svojim mandatom utemeljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Donošenje i implementacija takvog zakona predstavljali bi najbolji izraz poštovanja prema žrtvama, te najveću moguću pomoć svima nama u Bosni i Hercegovini da se na temelju istine izgradi povjerenje potrebno za sigurnu i svijetlu budućnost, u koju čvrsto vjerujem – završio je svoje obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.
Komemoracija na visokom nivou ima za cilj pružiti mogućnost državama članicama da izraze solidarnost i podijele najbolje prakse za postizanje pomirenja i pruža priliku da se pogleda kako mirovne misije UN-a mogu pomoći u sprečavanju budućih zločina, prenosi “Fena”.
